Nema mi smisla odgovarati na komentare kad je ono što imam za reči taman toliko da nastane jedan novi post...
"Nemoj se ništa, bedirati... bla bla bla bla..." sve su tu utjehe ljudi koji imaju jebeni adsl, koji vise na interentu kad god žele i koliko god žele i koji izađu iz kuće i živciraju se jer im je zbrisal tramvaj a drugi će doći tek za 10 minuta... Eh da, tako sam i ja prije 22 dana živjela, i bilo mi je lijepo...
Zadnja 22 dana moj dan počinje buđenjem, umornija nego kad sam legla, kao da me neko cijelu noć šutao nogom. Legnem si u 11, dignem se sljedeći dan u 8-9 imam feeling koda nisam spavala 3 tjedna, i cijeli dan imam takav feeling dok se opet na večer ne skljokam mrtva u krevet. Naravno, cijelu noć sanjam svoju sobu i sebe kako ležim u krevetu, ili čak stojim pored kreveta i gledam samu sebe kako spavam, nisam sigurna, jer je u sobi mrak i sve je poluzbunjujuće. I to i nije san, nego kao nekakav polusan, i tako svaku noć, cijelu noć. Katastrofa. A imam isti krevet kao i prije, već zadnjih 10 godina spavam na njemu, znači nije krevet u pitanju, možda neke jebene podzemne vode il već neko sranje.
Šta dalje? Tuširanje. Da oživim jebenog zombija moram se pljusnut u kadu. I kaj se onda desi? Bojeler. Bojler je jebeno retardiran, ako pustim da voda sporo curi onda ide vruća, ako je pojačam počne ić hladna, ono WTF. Uopće se ne mogu otuširat ko čovjek. Možda bolje da se i prestanem tuširat jel kaj, otkad sam se prvi put istuširala u toj vodurini dobila sam nekakav osip po cijelom tijelu, i već 3 tjedna ne prolazi. Išla sam kod doktorice i kaže da su to nekakve gljivice ili bakterije. A svaki put nakon tuširanja me koža svrbi ko blesava. Ja ne znam kaj je u toj vodi al sve me strah istine :S Ovo su izgleda novi Vrbani!
Onda slijedi pogled u ogledalo, zahvaljujući trotjednom "spavanju" izgledam koda me neko prožvakao i ispljunuo, da ne spominjem podočnjake do poda. Od šminke sam odustala, ne pomaže, nema mi spasa. Da ne kažem da mi mozak uopće ne radi. Nisam više u stanju niti izać na pravoj tramvajskoj stanici van, zbog čega sam danas kasnila zubaru! Ni rečenice više ne izgovaram kak spada, krmim di stignem, po klupicama, bircevima, u javnom prijevozu...
Dalje, izađem iz kuće, naravno čim prije, većinom već oko 8, samo da pobjegnem u nekakvu jebenu civilizaciju, jer tamo u pripizdini nemam fakat šta radit, osim buljit u 4 prazna zida i slušat zvukove tone neodgojene dječurlije kako neizdrživo histerično vrišti i probija moju oskudnu zvučnu izolaciju ako takvo što uopće postoji (a u tom slučaju vjerojatno je kancerogeno). Inače, raspored buke zvuči ovako:
-od 6-7 ujutro do 6-7 na večer, ispred moje zgrade vrišti već navedena dječurlija i to prilično glasno i histerično. Navodno se "igraju" no meni to više zvuči (a i izgleda) kao 5 klinaca od 7-8 godina koji grubo cipelare jednog koji onda vrišti, plače, i ne znam šta, i niko ništa ne poduzima jer "to je samo igra", iako sumnjam da je tom jadniku imalo zabavno. Osim toga, klinci prostače koda su dileri s placa, može se tu čuti svakakvih izraza da se čovjek šokira što je u stanju izgovoriti dijete od 8 godina. Naravno, par metara dalje vidiš dva mala vandala, također 7-8 godina, kako s nekakvim daskama kaj su našli razbijaju one klackalice i ljuljačke u parkiću. Divna djeca, stvarno.
-oko 7-8 klinci nestanu i pojave se oni malo stariji ali mentalno ništa razvijeniji, koji do ranih jutarnjih sati piju, puše, navijaju cajke, i neizostavno, DERU SE!
Dakle, definitivno nema smisla biti u takvom okruženju cijeli dan, pa već u rano jutro bježim i onda cijeli dan lutam gradom bez cilja jer nemam pametnijeg posla, svi nešto rade, okupirani su nećime, a ja... Hodam... ko muha bez glave. I kad mi dopizdi ili se umorim, sjednem nazad na vlak.
Ali do civilizacije treba i doći. Dakle prvo na bus, pa ovisno o gužvi na cesti busu treba 10 minuta do pola sata da dođe do vlaka, pa baš 2 minute prije toga otišao vlak, pa ga čekaj 20-40 min. ovisno o doba dana. Zanimljivo je kako još NIKAD do sad nisam sišla s busa pa sjela na vlak ili obrnuto, sišla s vlaka pa na bus, uvijek kad bus dođe, vlak taman zbriše, a kad vlak dođe, zbriše bus... Najveselije je u nedjelju, kad bus vozi svakih 40 minuta, a vlak te dopelja na kolodvor taman 2 minute nakon što je bus zbrisao, pa ti sad čekaj novi 38 minuta... I još jedan problem: ići van vikendom, naime moji frendovi baš ne vole ostat do jutr, obično im sve dosadi oko 2-3 pa odu doma, a ja imam prvi bus tek u 6.10 h... Pa sam i od izlazaka odustala. Obično se ukrcam na vlak u 22.40 tak da stignem na zadnji bus... Dakako da bih se ja voljela družiti s ljudima, ali očito su se svi pomirili s tim da živim u pripizdini i da mi je problem doći u civilizaciju, ali ne, meni nije jebeni problem doći, štoviše, ja ŽUDIM ZA TIME. Ali osjećam se glupavo sama hodat po cesti od prvog do zadnjeg busa pa tu i tamo ostanem u vukojebini i pokušam se spojit...
...NA INTERNET! I što slijedi dalje? Slom živaca, eto što... T- com NIJE DOSTUPAN, nema signala, tehničkih mogućnosti, razvijene mreže p**** materine...! NEMA ništa, i što mi preostaje? VIP usb mobilni internet, koji NEMA SIGNALA, stalno se gasi, crkava, rikava, ne želi se spojit, pa se spoji ali ne želi otvarati stranice, ne želi na msn, ne želi ovo, ne želi ono, i gubim živce, vrištim u sebi, zovem VIP službu za korisnike i onda skužim - nemam signala na jebenom mobitelu, NEMA, ni crtice, jednostavno NEMA, koda živim na jebenom velebitu... I onda se nekako uspijem spojit na net i sve super, istina, mogu ostvarit samo 200 mb prometa koji me dođu 200 kn ali msn, fejsbuk i to ne troši puno, kad ono pogledam ja, potrošilo se 40 mb u par minuta!! Ono wtf??!!! i onda skužim da su prokleti windowsi sami od sebe počeli skidat neke apdejtove! Ono, WTF!!!! Pa do sad su me uvijek pitali želim li apdejtove skidat il ne, a sad odjednom on sve sam skida i pojede mi 40 kn u 2 min!!! Eh da bar imam dial-up, sporo je ali brže od ovog što imam sad i definitivno JEFTINIJE i UČINKOVITIJE, ali nemam, nemam ni fiksni telefon...
I tako iz dana u dan, osjećam se sve jadnije, izgledam sve ružnije, obolijevam od svakakvih pizdarija, umorna sam i neispavana, i nemam živaca, što je najgore, nemam živaca.
I osjećam da ovaj post zvuči kao da ga je pisalo dijete s down sindromom, ali jednostavno, moj mozak više nije u stanju složiti pristojnu rečenicu. Pretpostavljam da ću uskoro kresnut glavom o tipkovnicu i sanjati sebe kako u polusnu (polu)spavam s glavom zabijenom među slova...
Post je objavljen 22.09.2009. u 21:56 sati.