Pregled posta

Kandidiram se i ja (iliti Operacija oslobađanja konzervi)

Promatrajući zadnjih tjedana nadiruću poplavu predsjedničkih kandidata, i to većinom onih što su se politički isprali tijekom posljednja dva i više desetljeća (već mi i vjeđe, a ne samo kapilare, pucaju od njih), uhvatio sam se za košmar u glavi i odlučio se pridružiti trendovskoj koloni onih koji se žele popeti na razvikanu zagrebačku uzvisinu. Plitko si pogladih bradu i duboko se zamislih, a nakon nekoliko trenutaka općenja sa šutnjom napokon nešto i pomislih : Ta gori nisam, prošlost nemam, a budućnost im ne dam. I tako se rodila ideja između dviju redukcija moždane energije. Svojim biračima ne kanim ništa obećati, čak ni u okviru propisanih ovlasti, jer obećanja su kao i baloni: čim napuste usta, teško ih je uhvatiti. Zato ću u skladu sa svojim balkanskim manirima, kao pravi poluotočanin bez otoka i kontinenta, milozvučno priopćiti: Nije me briga za vas kao ni vas za mene, ništa ne dajem niti tražim, ako želite glasujte, ako ne, koga briga. Ionako se samo igram, a vi i dalje vjerujete da vaš glas nešto vrijedi među milijunima drugih kao što je to bilo i prije milijun godina kada nas je bilo milijun puta manje. Neću biti kolektivno licemjeran i obećati da ću se žrtvovati za kolektiv jer to ne funkcionira ni na biološkoj razini, a kamoli na onoj društvenoj. Vrijeme je da mi, ljudi špiljskih instikata, završimo s erom modernih manipulacija, erom koja parazitira upravo na tim špiljskim reliktima i čini nas tako povodljivima i lakima (moćan je taj zanat koji je od trgovine ushićeno preuzela politika). Zar vas ne uvjeravaju neprestano kako su svi jednaki pred zakonom, iako vas demantiji sustižu na svakom uglu počevši od famozna imuniteta nepovredivosti (tko li se toga samo sjetio, o premudri, o svemudri). Nema jednakosti na svijetu u kojemu je glad uzrokovana lošom i nekorektnom raspodjelom, a ne manjkom prehrambenih proizvoda. Već i ptice na grani znaju da mi je od institucija i institucionaliziranosti zlo kao i tijekom leta avioprijevoznikom u stečaju. Institucije su često trome i uštirkane, proizvode previše obrazaca i jednako previše isisavaju proračune, pa svoje postojanje mogu opravdati još samo nostalgijom za razdobljem romantizma (koliko se ono državnih zajednica promijenilo od tada?). Zato bih volio biti na čelu jedne institucije, i to kao deinstitucionalizator: nema ničega ukusnijeg od otvaranja zahrđale konzerve i spašavanja njezina sadržaja od plijesni. S druge strane, ne vidim zdrave logike da među mnoštvom onih koji su na sve moguće načine već kušali ovu ili onu krišku vlasti, i to tijekom razdoblja koja su nam donosila samo nevolje, ponovno dobiju, ovoga puta, još veću krišku i dalje nastave s paradiranjem u zemlji u kojoj volja i potrebe naroda završavaju danom izbora (e, moj narode, to je ravno pola dana), a perspektiva cijele zajednice u ubožnici nalik onoj u koju se smjestio Dickensov Twist. I sam sam oliverski skroman, pa se po toj navici nikada ne bih zamarao svim onim paradnim manifestacijama demokracije po kojima sve funkcionira dok, poradi odabrane većine, stoji na papiru, iako ista ta odabrana družina ima slaba ili nikakva doticaja s održivošću u stvarnosti odnosno među onima u čije ime govore i donose odluke (uostalom, kada je itko od nas tražio biti zastupanim?). Neka su se oni igrali i igraju znakovima i neka je nomen omen: znakovi ionako pristaju svakoj podlozi (papira, stakla, zida, pa i stabla) i zato ne treba svijećom tražiti promašena slova zakona (kako kaže David Icke: zastupnici ionako ne čitaju što u zakonima piše, već ih samo donose na temelju iščitanih sažetaka - da sam barem na taj način polagao ispite ne bi mi moždana kora postala debljom od svih onih pročitanih knjiga), a na narodu je uvijek bilo samo da šutke prihvati jer buka šteti svetoj kravi. Ne približavamo li se time, kao civilizacija u cjelini, fenomenu stada koje čak i kada je životno ugroženo ne može donijeti individualne odluke!? Ako se i složimo s bliskošću ovih dvaju fenomena, pronaći ćemo ipak jednu veliku razliku: ljudsko stado ne odgovara samo prirodnim zakonima, već i onima koje je iznjedrila određena ideologija i time ograničila sve što je papir, a ne čovjek, mogao podnijeti (zato postojanje međunarodnih organizacija i konvencija ima učinkovitost kao i nekoliko zečjih dlaka nad naftnom mrljom).
Oduvijek sam se vodio za mišlju kako je glorifikacija koncepta države i naroda, demokracije i prava glasa promašeni način traženja vlastitih okvira, tim više ako je takva potraga samo nastavak tuđih sanjarenja iz prijašnjih, tehnološki zaostalih vremena. Kada pogledamo danas (i usporedimo s onim iz knjiga), vidimo da je država, kao oblik umjetne zajednice, postala skupa, troma i bešćutna kreatura koja je potpuno zanemarila potrebe onih koji joj daju smisao i, u konačnici, održavaju na životu. Umjesto da im se prilagodi, ova ih još dovodi u zabludu da postoje zbog nje pa se svaki akt protiv navedenie tretira strože od napada na vlastitu krv (samo se prisjetite brzine osude i težine kazne, kako u razvijenim društvima, tako i u ćorsokacima civilizacije). Drugim riječima, dotična je postala sveta krava (još da mi samo objasne po kojim naravnim zakonima moram vjerovati u božanstva). Puneći njezin, uvijek prazan želudac (bit će da ih ipak ima četiri), smisao se njezinih podanika sveo na tetošenje nečega što ima uporište još samo u zastarjelim udžbenicima najtvrdokornijih pseudoteoretičara. Revolucije (i one su pak tragikomedija za sebe po načelu: malo olovnog praha, nešto buke i mnogo pobjegulja) baš i nisu nešto pomogle da se osvijesti kako se volja naroda ne ispunjava samo manifestacijom izbora političkih mu predstavnika, već i aktivnim sudjelovanjem (plebiscitarno) o krucijalnim pitanjima čije rješavanje ne može ostati u rukama šačice ljudi, a kamoli određene ideologije (osvjedočili smo se da je to najlakši način za navući virus totalitarizma za koji ovaj prostor ima genske predispozicije). Zar onda ima mjesta čuđenju što je umjesto sustava ustoličeno pozerstvo? Što je uložen ogroman napor da se zadovolji forma i stvori privid učinkovitosti? Što jedini rezultat čine prigovori izvana i nered iznutra? Demokraciji moramo vratiti narod, ali u opismenjenu obliku, jer u suprotnom takav razmontirani sustav postaje opasan koliko i pravo mentalnih bolesnika da izaberu ravnatelja psihijatrijske bolnice (čovjek koji zna malo ili ništa postaje opasan za društvo kao da je u najmanju ruku lud). O tome, dakako, ponajmanje razmišljaju oni koji se grčevito bore za svaki glas odnosno za svaki stolac. Nemamo se što zavaravati, otkada je nas ovakvih dvonožnih svakoj je vlasti, nebitno crkvenoj ili svjetovnoj, oduvijek odgovaralo imati neupućenu i neobrazovanu pastvu jer je ista predstavljala nepresušno vrelo sigurnosti njihovoj bezbrižnoj vladavini. Zamislite samo da je prije petsto godina bilo više od tadašnjih jedan posto pismenih, da je puk mogao zaviriti u sve te silne knjižurine ukrašene plemenitim kovinama što su težile više od mlinskog kamena, da se umom mogao zavući u namjerno iskrivljene prijepise (sjetite se samo kako je jedna mlada žena iz aramejskog u grčkom postala djevica i tako osokolila mnoge prodavače magle koji su zahvaljujući spoju neprecizna prijevoda i namjerno pogrešna prijepisa, a kasnije i tumačenja, stvorili biznis ljudskim dušama), da je razumio sva ona prizemna blebetanja na uzvišenom lingua franca. Bi li mitovi i legende potrajali toliko stoljeća? I danas je žaloban broj onih koji ne pripadaju upućenom i obrazovanom puku; nekadašnju stalešku prepreku u dosezanju učenosti zamijenila je nestrpljivost skorojevićevskog hedonizma koji ne može dočekati plodove svoga rada pa koristi razne, moralno upitne, prečace. Upravo na tim prečacima egzistira cijelo ovo društvo, neumorno crpi sokove prijašnjih vizija i muka, a kada iskapi sve do dna naivno će pitati za zalihe. Tek će im tada neuroni prenijeti informaciju o disfunkcionalnom sustavu zbog kojega nam tek sada, nakon dva desetljeća od uspostave nove zajednice, potencijalni predsjednički kandidati obećavaju pravednu državu. Pa, dobro, gospodo i drugovi, zar ste se tek sada, nakon posljednje žetve, probudili da usred polja makova tražite nove doze opijuma za narod? Kako se ovaj tomu može oduprijeti? Da prestane izbjegavati izvore spoznaje, a počne izbjegavati one koji mu nude instant blagostanje (barem dok živimo u doba u kojemu su socijalni neamiri gotovo jedini način postizanja socijalne pravde). Upravo zato ne treba zahtijevati veću odgovornost vlasti, već omogućiti veću odgovornost građana koji bi imali puni legitimitet u neprihvaćanju odluka koje se kose s njihovim moralnim i zdravorazumskim načelima. Zašto bi itko morao danima skupljati potpise za raspisivanje referenduma (pri čemu ti isti potpisi postaju beznačajnima ukoliko referendumu ne pristupi većina od ukupnog broja birača, a što znači da se zahtjevi tih deset posto građana bacaju u smeće) i zašto bi netko morao trošiti vrijeme i novac da naknadno pobija (i zakrčjuje sudove) nešto što je protivno ljudskim odnosno građanskim pravima, umjesto da se sve važne odluke i promjene vezane uz ove ili one zakone (ustav da i ne spominjemo) automatski potvrde ili odbiju na jedinom mjestu koje ima veze s demosom - referendumu. Da smo na vrijeme uspostavili takvu praksu ne bi se tako olako zakonski osokolilii krizni porezi niti ovlaš potpisivali međunarodni ugovori poput onih sa Svetom Stolicom (sage s pušenjem i bolonjom nisam ni načeo). U oba se slučaja građanima istanjuju džepovi, a da ih se nije ni priupitalo što misle o tome budući da su u pravu kada tvrde da država ne postoji da bi političari imali karijeru. Upravo zbog osobnog nezadovoljstva cjelokupnom formom u kojoj nas zatočuju čim medij vode zamijenimo medijem zraka, pristajem biti cirkuskom životinjom. Naime, dosta mi je promatranja tuđih vratolomija našim tijelima; više ne želim samo biti onaj što ima pravo kupiti kartu.
Već sam se izjasnio da niti nudim (nisam trgovac), niti obećajem išta. Pa, dobro, imam li onda ikakva cilja? Naravno da imam: inzistirati na promjeni svih onih zakona koji su razvlastili narod kao jedinog pravog nositelja vlasti. U tu rubriku obvezno unesite ceremoniju polaganja prisege: vjernost ustavu se može iskazati i na manje teatralan način (koga je još pozivanje na vjernost "u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti", spasilo razvoda?), zar ne? Recimo, jamstvom u obliku vlastite imovine (već sam kazao da nema ništa od riječi čim pobjegnu iz usta). Koliko bi trenutno potencijalnih kandidata željelo pobijediti da zna kako bi mandat jamčio vlastitom imovinom?! S druge strane, nisam ni pobornik putovanja u maniri šegrta Hlapića: zašto bi itko morao trošiti vrijeme na zastupanje države u inozemstvu kada jedan posjet turista ili stranog poslovnog čovjeka otkriva sve ono što se inače gura pod tepih. Uostalom, zemlja se ne prezentira izvan (posebno ne na ubogoj komunističkoj sirotici Kubi), nego unutar granica, budući da ista nije ograđena ni natkrivena, pa se sve vidi i sve zna i službenih ručkova. Prrimijetio sam nešto simptomatično u nadirućoj groznici izbornih večeri: svi se nešto naveliko busaju u prsa kako bi si smanjili plaću ili radili za simbolične naknade (samo što nisu zavapili da bi rado nadničili za kikiriki). No kada se malo uozbiljimo, presavijemo ovratnike i zakopčamo manšete, shvatimo da je to još jedan ispad lažne skromnosti, jer je uz sadašnju praksu potpuno besmisleno da netko pet godina (čak i da radi za kikiriki) zauzima ured, a napravio je toliko da njegovi potencijalni nasljednici tek obećavaju izgraditi sustav (drugim riječima, napravio je kikiriki). I sami znate da vam, ako neuspješno vodite makar i zabačeni odjelčić tvrtke za koju nitko nije čuo, ne gine elegantni vritnjak (nitko neće gubiti ni dana na nekoga tko svojim eksperimentiranjem samo producira gubitke). I država je jedna takva tvrtka koja si također ne može dopustiti da pet godina na svom platnom spisku drži nekoga čiji su rezultati u konačnici povoljni samo za njega. Eto, to bih ja, da imam/dobijem priliku učinio: sasjekao mandat na pola. Iz jednostavna razloga što smo svi, kao zajednica, pola energije izgubili na samodopadne i nekompetentne upravitelje-u-pokušaju, a da pritom nitko nije bio toliko priseban i korektan priznati nesposobnost i junački odstupiti. Ima još nešto što mi posebno cvrči u ušima kada nastupaju naši potencijalni predsjednički kandidati: ne sjećam se da je itko do sada spomenuo kako će, u skladu s člankom 93. ovdašnjeg najvišeg zakona braniti teritorijanu cjelovitost države u kojoj ne želi biti fikus. Drugim riječima, kao svoj prioritet nisu postavili zalaganje za rješavanje otvorenih graničnih pitanja (a to su sva ona na svim stranama svijeta izuzev sjevera), što dodatno govori u prilog tezi o lončanicama. Dakako, nemali je broj onih zahvata koje bih, da imam mandat, nastojao što žurnije obaviti: možda bih u taj raspored ubacio i odstranjenje zabrane obavljanja druge javne ili profesionalne dužnosti (znate onu: prijepodne radnik, poslijepodne predsjednik; pa hajdemo onda demistificirati dužnost koja nikome nije ni profesija, ni profesionalno radno mjesto, već rad za opće dobro, gotovo hobi). U skladu s tom demistifikacijom možda treba razmisliti i o obvezi formalnog napuštanja stranke jer se time nitko ne razilazi s politikom stranke koju je do jučer zastupao, niti se kvalitetnije obavlja dužnost. Za praksu takve odluke ne znače ništa, osim što održavaju privid nezamjenjivosti demokracije (a niti u naroda i kandidata ijedan pregled mentalne uravnoteženosti), ali bi zato puno značilo kada bi narod, najmanje problematičan od svih većina (barem onih pola dana na dan izbora) izabrao svoju vladu, bez krpanja ovim ili onim koalicijama samo da se nategne matematička većina i dobije prilika za busanje u legitimitet.
Znači, već sam se izjasnio da ne bih previše putovao (neka diplomati rješavaju buku u komunikacijskom kanalu jer su za to i educirani, a ne da okolo proizvode skandale kao na tvorničkoj traci), narodu bih prepustio sve odluke koje su do sada bile u rukama lokalnih šerifa i nemoralno nategnutih većina, dok bih NATO-u prepustio brigu o oružanim snagama jer mi je cijeli koncept gomilanja naoružana ljudstva u osnovi promašen još od vremena Hetita. Rekli biste, ova bi luda od svega prala ruke, ali recite mi, molim vas, što to mene (pa i svakog drugog potencijalnog kandidata) čini kompetentnim da zastupam jedan tako složen kolektiv kao što je ovaj ljudski (dodatno opterećen umjetnim podjelama, grobljima ljudskosti na kojima su uvijek plesale razne mutikaše), da u njegovo ime donosim sudbonosne odluke: zar samo plitka matematička većina i nekoliko konzerviranih slogana iz predzborne kampanje? Veliki su se ljudi istakli vizijom koja je potakla promjene: ovdje se mijenjaju još samo godišnja doba, a vizionari su uspješno izvezeni u bijeli svijet. I tko onda kaže da nam je izvoz slab? Ima li što vrednije od izvoza čiste ljudske pameti? Ma kakav šećer, ma kakva sol, ma kakve smokve ili nektarine, pih!
Znate što, sjetio sam se još nečega noći uoči dolaska tete jeseni: nitko nikada, od svih dosadašnjih kandidata, nije dobio certifikat (pa ni onaj liječnički) kojimi bi potvrdio da je sposoban obnašati ijednu od funkcija na koju je bacio oko, no usprkos tome nikada nisam čuo da je netko rekao: Oprostite, ne znam to raditi, a ne pristajem biti samo još jedan kimavac. Rekli bismo, naši su politički zastupnici - naturščici, a ponašaju se kao da je to posao koji je svatko sposoban obavljati i žive u onoj istoj globalnoj utopiji da postoje neovisne države. Na žalost civilizacije, više ne postoje ni neovisni ljudski subjekti. Svi živimo u nekoj prokletoj zavisnosti o ovim ili onim sustavima i pratećoj im represiji. U konačnici, mi smo tek oktroirani subjekti čija sudbina ovisi o natpolovičnoj ili dvotrećinskoj većini. Bez eufemizma: tuđi smo papci. Naravno, pod uvjetom da ne živimo u glamuroznu društvu u kojemu ne zabrinjava sudbina sve većeg broja otpuštenih radnika i korupcijskih i nepotističkih afera, nego nastavak karijere svih onih političara kojima u šestom, sedmom ili osmom desetljeću života završava mandat. I kako da onda odolim postati lončanicom.

Post je objavljen 22.09.2009. u 19:12 sati.