Davno je nebo reklo zemlji zbogom ko je kriv
šta je sunce više ne smije nego isušuje zemljinu koru do
bola ko je kriv šta kiša jako place i suze joj teku potocima
i suzama zemlju briše i sve odnosi i suze daje ljudima tko je
kriv šta je vjetar tako ljut, šta hladi srce ljudima i odnosi
dobro i zlo bez pitanja sve je zbrkano i nema riječi
samo tisuću pitanja bez odgovora kako da se smirim
kad vidim da i ti nestaješ poput sjene topim se u tvojem sjecanju
priznajem volim te bez pitanja i odgovora osječam te u grudima
i boli me u mislima sve nestaje samo bol ostaje živim zbog tebe
jer ako odeš i moj život nestat ce
samo ostati ce ovi stihovi i zato ako zemlja oprašta nebu šta ju je napustilo
tako i ti meni ako nisam bila tvoje savršenstvo
živim ko rob u svojem svijetu kad me dodirne vjetar zadrhtim
pozove me da krenem putem slobode tužno lice a osmijeh mi u srcu
jer vjetar mi šapuće on je tamo na starome mjestu zamolio me da ti kažem
da ti sve oprostio i da te
želi svojom zvati kad sklopim oči krecem u slobodu jer želim da
živim a šta če mi život ako ti nisi tu i ne ljubiš usne moje i ne šapučeš ime moje
a ja živim sa tugom i boli zato vjetre molim te šapni mu da dolazim da me čeka
jer on je moja nada moj život i zima više ne caruje u mojem srcu i moje srce
ima kartu za povratak u njegovo srce ali ti vjetre najbolje znaš
da ne postoji zakon ko če kome srce dati i zbog srca zaboravljenog zaplakati vrati se volim te

Post je objavljen 21.09.2009. u 22:40 sati.