Pregled posta

kako je david pobijedio golijata? teško.ali je.

Zadnjih nekoliko sati provela san prid zrcalom u pomnom proučavanju svog lika i djela. Ni to višesatno samoudivljenje nije mi bilo dosta, pa san se došla hvalisati i on-line. Pokušavala sam ugledati iza svog milog i umiljatog lica onu zvijer, beštiju koja je zadnje vrime zavladala mojin moždinama, uzela me pod svoje i upregnula sve moje nejake intelektualne sposobnosti, regrutirala me u sveti rat protiv nadmoćnog neprijatelja - birokracije, da ne kažen kakvu odvratniju rič, a postoje neke, iako ih je malo.
Prvi, onaj ovlašni, površni pogled u ogledalo odrazio je nešto ovako (ma dobro, nemojte bit bukve, to je metafora, a iman i viška slika iz Botaničkog, kamo sam se bila išla smirivati nakon Druge rujanske izgubljene bitke za pravo na dom u studentskom domu, o čemu će bit riči u daljnjem tekstu. Pogled na prirodu jedini me može umirit u nekin prigodama. Elem, tu sad dajem poredbu svog odraza s ovin lipin lopočem, što je svakako bolje od, recimo, narcisa):



A tek drugi, pozorniji i dublji pogled, onakav ko kad buljite u one šarene slike i nakon dugog pogleda u prazno, ukaže vam se 3D slika, e takav skenirajući pogled, pokazuje ovako nešto:



Treći pogled bija je najbolji. Ružno pače pretvorilo se u labuda. Luzer je posta dobitnik. Don Kihot je zaustavija vjetrenaču.
Mala dalmošica gubitnica spizdila je moćnu i uhodanu mašineriju znanu pod šifron - sc.zg.
I sad se naslađuje.

Naravno, moj slučaj neravnopravne borbe Davida i Golijata može bit metafora za sve naše hrvacke bitke, mislin na hod takozvanog "malog" građanina kroz bespuća naše zbiljnosti, ratove kakve smo svi mi iljadu puta kretali vodit, pa smo odustajali već nakon prve izgubljene bitke. Ja prva. Krenen ka prvoborac na barikade i paf! - zveknen glavon u tvrdo, iskoči čvrga, zažubori herojska krv u žilama i krenen lagano u rikverc. Ma ne moš ti protiv mašinerije! Moš se satrat, moš se spizdit, moš glavon u zid, al zid ostaje. Zid nereda, korupcije, kriminala, nemorala, nepravde, sulude birokracije i svih ostalih sranja koja sačinjavaju našu sumornu stvarnost.
Moš samo slegnit ramenima, odmahnit rukon i zasramit se samog sebe. I potražit vezu za rišit svoj problem.
I svugdi je isto. Jel tražiš posal, jel tražiš školu, vrtić, studentski dom, penziju, bolnicu, pravdu bilo koje vrste, svi mi na kraju krenemo prečicom i jednostavno - nađemo vezu. Rodicu od poznanika od divera od prijateljice od sestre od portira u gradskon poglavarstvu je korisnije poznavat nego diplomirat s odličnin na Sorboni.
Znan jednoga koji je dobija rješenje za penziju, onu po osnovi ćuka u glavi koji je ka osta iz rata, famoznog peteespeja, i sa svin rješenjen i zakonon i formularima, moš te ti slikat štaš vidit prvu mirovinu prije nego odeš Bogu na istinu. Koga još nisu zavrtili po labirintu hodnika i kancelarija mirovinskog taj ne zna šta je suluda birokracija. Ali onda se sitija jednog poznatog lika koji radi na kraju jednog od tih hodnika, je li palo kakvo lagano mito i korupcija, nisan vidila pa ne mogu tvrdit, ali stvari su se pomakle i krenule u, ajmo reć povoljnom smjeru, s nadom u bolje sutra.
Tako stvari stoje, budimo realni.



Kad je postalo izvjesno da iman ćer koja nema volju zaposlit se posli mature i otkačit mi se s grbače, nego se mustra odlučila dalje školovat, jer je zaključila da je to lakše nego radit u tvornici ribe, to nije bilo dosta, nego nije mogla nać štogod u bogatoj ponudi domaćeg sveučilišta i lipo živit po principu "mater skuva, ja poiden", ne, oće ona u svit, u Zagreb oće, e kad je dakle postalo očito da će nas nemilo musti još pet-šest-sedam godina, postavilo se sudbinsko pitanje: ki će to platiti?
Nju naravno te sitnice oko financija ne brinu.
Ona ka da je rasla u svili i kadifi. Samo šta nije nazvala hotel Panoramu i rezervirala apartman za sljedećih dugih deset semestara. Kažem ja njoj, mala, ne zajebavaj, ajde u studentski dom, bemti sunce, pet godina ti je tamo visiti, gledaj kako su teška vimena, triba se spremit za sve scenarije, triba razradit rezervne varijante, plan A, B, C i D.
Pristala je na rezervnu varijantu - plan C. Studentski dom. Ka, ajmo poslat molbu, ionako ga nećemo dobit. Zna dite da joj je mater naivka i da se dom dili nekin dugin metodama nego san ja to zamislila. Po bodovima, ocjenama i zakonu, haha, mački o rep.
Još dok san ja entuzijastički kupila dokumentaciju, mala je našla stan.



Još je jedan razlog, osin bodulske škrtosti, radi kojeg smo odlučili dati molbu za dom. Ćaća od male je, da prostite, hrvacki branitelj, jedan iz one vojske prezrenih budaletina koja je manitala u zoni "dodira" s okupatorom, dok je druga vojska haračila po neokupiranim dijelovima lipe naše i sustavno radila na tome da se oni prvi iz vatrenog obruča vrate na "spaljenu zemlju" oslobođenu svih dobara. Jedino stečeno pravo iz tog razdoblja koje je ostalo tin luzerima koji još nisu kapitalizirali sudjelovanje u tom davnom događaju, o kojemu in sad dica uče iz udžbenika iz povijesti na cile dvi stranice, je pravo na studentski dom. Naravno, ne automatsko pravo nego dvisto bodova od traženih četri iljade.
Nije nešto, al eto.
Nije nešto ali je relikvia relikviarum ideala naše mladosti.
Dakle, dobivanje doma više nije imalo puno veze s malom, ali je s nekin principima. A od principa se najteže odstupa.
Nisan ni slutila u kakvon osinjen gnizdu iden tirat pravicu i inzistirat na ostacima ponosa izgubljene generacije.



Papiri su skupljeni, napisana molba, dokumenti u prilogu taksativno nabrojeni, poslano preporučeno hrvackon poštom u natječajnom roku.
Rezultati izašli na internetu, ali ne u obliku nekakve liste, nego svaki kandidat može svojom šifrom uć samo u stranicu sa svojim bodovima. Nemaš pojma kako su drugi prošli i na koji način.
Nismo dobili dom, nema dovoljno bodova.
Potvrda o statusu hrvatskog branitelja nije bodovana.
Nismo to baš tragično primili misleći da ima puno boljih.
Ali meni vrag nije da mira, morala sam pročačkati.



Ono što je uslijedilo nakon prvog okretanja telefona službe za smještaj Studentskog centra Zagreb, to bi stvarno bila tortura malobrojnog veleštovanog čitateljstva, zato sam pobrisala prvi pokušaj opisivanja istog nevjerojatnog slijeda događaja.
Razgovor s gluhonijemin ili posjet slikarske izložbe sa slijepcem i dočaravanje boja čoviku koji se rodio bez vida, to je mačji kašalj za pokušaj uspostavljanja komunikacije na temelju tekovina civiliziranog društva i demokratskih prava i običaja ka šta su, naprimjer, transparentne bodovne liste i kriteriji po kojima su sačinjene i pravo na uvid u postupak.
Budući da ta štovana institucija nema pravnu službu, morate se objašnjavati sa svima u nizu, počevši od portira do pomoćnika ravnatelja. Dalje je nemoguće stići jer van ljubazna tajnica objasni da je ravnatelj na sastanku. Sastanak traje cili njegov radni vik. To se zove - "sa sastanka u mirovinu", valjda.



Nisu oni znali koga su zakinuli. I kome pričaju priče.
A ja nisan znala da san takva tvrdoglava tovarica.
Ukratko.
Najprije smo se naganjali na telefon. Da bi me se rišili, rekli mi, a je, aj dobro, naša je "nenamjerna" greška da nismo ubrojili tu glupu braniteljsku potvrdu, aj dobro pošaljite žalbu, ali i kad je nakon žalbe zaprimimo nećete imati dovoljno bodova. Fali deset koje ne morete dobiti da se postavite na trepavice.
E tu me krenilo. Ka prvo - žalbu ne šaljen, jer nije moja greška nego vaša, nego mi izvolite ispraviti bodove i stavilti ih na internet.
Život dan, bodove ne dan, majku van.



Bodove stavili nisu.
Ma, pusti, glupa dalmošica, nek se ona pjeni, bodovi idu onoj maloj od onog tipa koji radi s onin na katastru, a koji je brat od strica u trećen kolinu od onoga iz poganevlake koji je opet...
E, ali dalmošica je uštedila od tri-četri plaće za kartu do metropole. Uzela dan godišnjeg koji je osta od izležavanja po plažama. Evo nje sa svih svojih stošezdesetcenti i šezdesetak kila žive vage, oboružane poganon bodulskon jezičinom, na šalteru od poslovnice u savskoj. Dobar dan, ja evo došla.
Tamo se malo računalo bodove i došlo se do nekog čudnovatog broja koji znači upad u dom.
Pa se prigledavalo dokumente uzduž i popriko i - eureka! Ova potvrda (braniteljska) van, draga moja gospođo, ne valja!
Da bi neki tamo službenik moga osporiti valjanost dokumenta kojem na vrhu stoji - Republika Hrvatska itd, ima protokol, urudžbeni broj i sve što ide s tim, e, to mi u najluđoj mašti ne bi palo napamet.
Zavežljaj na rame i put svoje prizvizdine di ni državni uredi ne funkcioniraju.



Nakon što san prva u hrvackoj povijesti dobila dokument preuređen na traženi način (usput su u uredu za obranu pali u nesvijest jer ih to niko nikada nije tražio, nakon iljada i iljada izdanih istovjetnih papira) i nakon što san ga poslala zajedno sa žalbom na netransparentni i neregularni postupak i na postupanje službenika (na dvi stranice gusto printanog teksta), još sam malo telefonirala. Rezultati žalbenog postupka kasnili su jedno tjedan dana. Ma vragu i priša.
Kad su napokon objavljeni, mojem oduševljenju i nevjerici nije bilo kraja. Broj bodova bija je ovaj put točan, a u najdonjoj rubrici pisalo je: nema prava na dom. !!!!???
Izgubila san cili radni dan na telefonu.
Kad sam im objavila da mi je dosta i da se namjeravam obratiti višoj instanci, za 15 minuta zadnja rubrika je prominjena. IMA pravo na dom.
Da mi je bilo bit muha na zidu i slušati međuuredske telefone. Daj onoj dalmatinskoj kuji krevet, jebote, ispizdila me više! Nešto mi govori da je to bilo nekako tako. Ili slično
Nakon toga opet sam nazvala gospodina pomoćnika da mu se zahvalim. Bija je ganut. U trenutku kad je htio spustit slušalicu, ljubazno i pristojno sam zatražila objašnjenje zašto san ja morala misec i po dana ratovati za nešto šta mi pripada. I dobit dom par dana prije početka nastave i nakon šta san se već snašla za stan. I gubit puste radne sate na telefonu, jes da san dalmatinka, al i ja moran raditi.
Neću van sad pričati detaljno. Imate maštu.
Objašnjenje nisan dobila, ali mi je pod nos stavija dragocjeno vrime koje mu ja oduzimam. On je naime u Zagrebu, oni su svi strašno zaposleni, a mi bi samo dangubili i krali bogu dane na telefonu.
Onda san još malo razrađivala temu radnog vrimena u metropoli u usporedbi s mojin u provinciji.
I tako to.
Na kraju me kurtoazno pozva na kavu. Da me više otkači.
Bolje mu je da je više nikad ne popije nego da popije tu jednu sa mnom.


Eto.
Sad iman misto u domu. Krvavo zarađeno, figurativno rečeno. Koje niko neće.
Ima li zainteresiranih?

Mislim da ću opet nazvati gospodina... Možda da se s njin minjan. Ja njemu vratin krevet, on gazdarici uplatu svakog prvog u misecu. I da ne zaboravi režije.
Pa ljudi smo, šta se ne bi dogovorili.

(Jesan ja negdi u tekstu napisala rič "ukratko"? Ma, samo san se šalila.)


Post je objavljen 23.09.2009. u 23:30 sati.