Marketing
Berba 2009.
Prvo smo zbrinuli mačku. Par dana prije odlaska na berbu, došao mi kum na kavu i upoznavanje s Mimi. Ostavismo kumu ključ od stana, precizne upute kako nahraniti mačku. Obavio posao sve po pe esu. Ev, jutros mi vratio ključ, mače smo jučer popodne našli živo i zdravo.
U petak poslije svih jutarnjih obveza krenuli za Sisak. Prek Slovenije. I upali u gužvetinu. Petak, nakon posla. Zakrčen autoput sa svih strana. Kamiona, autobusa, auta, svega... Ajd, nekako prošli Ljubljanu, prebrodili gužvu. Negdje pred granicom, javlja se Hrvatski radio s prometnim informacijama. Neka budala vozila u suprotnom smjeru autoputom Rijeka-Zagreb. Mole se svi vozači da uspore kretanje, upale sva četiri žmigavca i ne pretječu. Dok budala ne prođe. Trajalo je to jedno pol sata, objavljivanje obavijesti i upute normalnim i "dobrim" vozačima što da rade dok kreten ne bude uhvaćen il ne skrene s autoputa. Pa ovo je već postalo nacionalnim sportom, ta vožnja u suprotnom smjeru. Uf, da mi je vlast. Pa da mogu takvu budaletinu na dvije godine u zatvor. I oduzeti mu vozačku, doživotno...
Taman prešli granicu, dočepali se opet Lijepe naše, kad prometne informacije na Radio Anteni rekoše da je zastoj na autoputu prema Slavonskom Brodu, na čvoru Buzin. Taman tamo gdje smo mi trebali ići. Da se prepriječio neki kamion, bila prometna. Srećom da poznajemo Zagreb, ušli u grad, iz grada se uputili prema Velikoj Gorici i uštedjesmo bar sat vremena piljuganja. U međuvremenu javila Antena da policija ni ne pušta više na taj autoput nego preusmjerava promet u grad. Izbjegli smo tako i tu gužvu, tek nakon nas su kolone krenule po gradu. Stigli u rodni grad nakon pet sati vožnje. Odavna nismo tako dugo putovali. Zadnji put možda peglicom, prije dvadeset godina, dok još Slovenija nije imala autocesata...
Berba je protekla u dobrom raspoloženju. Obralo se što se trebalo obrati, grožđa bilo puno, iscijedilo se i isprešalo skoro 700 litara mošta. Bilo nas je šesnaestoro, što odraslih što maloljetnih. I jedan pas. Trebalo je to sve namiriti, nahraniti i napojiti. Više energije i priprema uzelo to prehranjivanje nego sam "težački" posao. Vrijeme nas je poslužilo, magla se rano digla, sunce zasjalo, temperatura sasvim ugodna za kratke rukave. Par kapi kiše spustilo se na tlo, razapela se čak i platnena nadstrešnica nad prostorom za objed, al nije dalje padalo.
Nakon berbe i ručka, muž i ja zapalili prema Voloderu i dalje. Taj vikend odvijala se Voloderska jesen. Štandovi, ukrasi, kola, snaše u narodnoj nošnji, organizirano parkiranje, promet usporeniji ali bez ikakvih problema. Nismo se zaustavljali, nastavili prema odredištu. Kud smo išli? Na kavu kod Rudarke. Svih ovih godina nikako izorganizirati takav susret, uvijek smo "na halo" u Moslavini. I ne želimo se zamjeriti rodbini, rijetko se viđamo. Al smo ove godine otišli na sat i pol. Ha, znamo da su nas ogovarali. Al smo svejedno popili kavu s blogericom i njenim mužem. Vidjeli im djecu, vidjeli njihovu Tasmanijsku neman, bacili pogled na kuću i bazen, popričali malo i vratili se u vinograd. Hvala na kavi, mila!
Iz vinograda krenuli prema sisačkom predgrađu pred mrak. Dio familije vratio se u Zagreb. Na imanju, međ moštom i suđem i ostacima hrane, ostali sestra i šogor, i teta i njena nećakinja. Promet još nije bio gust, mjestimična sumaglica miješala se s polumrakom. Stigli taman na Harryja Pottera. Dok su moji gledali film, mama i ja pričale. Čujemo se skoro svaki dan ali uvijek ima nešto što se zaboravi ili se u međuvremenu dogodi. Pitam je što je s domom. Krajem ovog mjeseca završava dvogodišnji projekt "Dnevni boravak 3 + 2" (3 + 2 znači da jedan tjedan korisnici dolaze tri dana na druženje, slobodne aktivnosti i ručak, a drugi tjedan dva dana), besplatni dnevni boravak za pedeset budućih štićenika Doma za starije i nemoćne.
Projekt se financirao zahvaljujući darovnici Programa za inovacije i učenje Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i Svjetske banke. “Cilj ovog projekta bilo je osnaživanje starijih osoba da što duže ostanu u svojim domovima, te osiguravanje kontinuiteta socijalnih aktivnih uloga razvijanjem kreativnih i radnih aktivnosti (dramske, pjevačke, radionice starijih sa mladima i sl.), te sportskom rekreacijom. Na taj način nastoji se očuvati, pa čak i unaprijediti funkcionalna sposobnost, te se suprotstaviti pasivnosti i osamljenosti.” Što dalje, ne zna se. Svojevremeno je grad najavljivao da će nakon dvije godine gradski proračun snositi te troškove. Onda se pričalo da će dio troškova morati namirivati sami korisnici. Do kraja mjeseca će se saznati što i kako dalje. Velikoj većini tih staraca dnevni boravak u Domu bio je razlog zbog kojeg su uopće izlazili van iz kuća. Moja mama je još pokretna, može si i skuhati i otići u nabavku. Ali joj je sve teže penjati se na četvrti kat. Prošle su tri i pol godine kako je predala dokumente za upis u Dom. Tada su joj rekli da će otprilike za dvije godine doći na red. Ovog trena još se ne nazire ni godina ni mjesec kad će se to dogoditi. Iako joj Dom garantira hitan prijem ukoliko postane nepokretna i nemoćna, mama ne želi ući u Dom kao nemoćna i nepokretna osoba, da bi ubrzo nakon toga tamo umrla. Žena se želi družiti s ostalim starijim osobama, pohađati tečajeve. Da je znala da će dugo čekati, zamijenila bi stan za neku garsonijeru u prizemlju. Da ima manje troškove održavanja, manje prostora za čišćenje i lakši izlaz van. Sad joj je bez veze mijenjati. I bit će joj sve teže popeti se stepenicama. U zgradi bez lifta.
Kući svojoj smo došli u nedjelju popodne. Mače nas dočekalo svo sretno, umiljavalo se i prelo do kasno navečer, na sveopću radost i veselje. Raspakirali se, curke napisale zadaće i pripremile se za školicu. I već je ponedjeljak…
Post je objavljen 21.09.2009. u 10:43 sati.