Najdraže moje, rekle ste da bi htjele da mi postovi budu duži, a ja sam mislila da vas dužina pati, da vam je predugačko. Inače pokušat ću pisati duže posotve, ali kada osjetim da bi trebala stati, ja stajem. Hvala vam na čitanju.
"Dan nam je počeo normlano. Probudila sam se, a mama je već spremila doručak. Pravila je palačinke s preljevom od jagoda", pogledala je prema istražitelju i vijdela mu u očima da ga to ne zanima. Da je imala snage nasmijati se, to bi i učinila. Pročistila je grlo, odmaknula pogled prema prozoru i nastavila:
"Uglavnom, cijeli je jučerašnji dan bio lijep. Oko pola jedanaest, nakon tri patrije yamba smo otišle spavati. Nisam dobro spavala koliko se sjećam, pa sam oko 3 sišla niz kat po čašu mlijeka. Nisam ništa ni čula ni vidjela", opet ga je pogledala u oči. Bojala se da će shvatiti da laže, da je sve vidjela. Iako to nije htjela priznati samoj sebi, više je htjela da nije ništa vidjela niti čula.
"Otišla sam u krevet i ponovno zaspala, a kada sam se ujutro probudila," udahnula je i izdahnula, osjetivši navalu boli "vidjela sam ju tako kako ste je našli."
Detektiv je pričekao koji trenutak da se Valeria smiri, a onda je tiho, hrapavim glasom upitao:
"Jesi li dirala što?"
Valeria je potvrdno kimnula glavom "Samo mamu kada sam ju molila da se probudi", progutala je slinu.
Iz daljine se odjenom začuje škripa guma. Valeria podigne glavu, prema prozoru koji je gledao na cestu i ugleda kombi, bijeli s nekim crnim tekstom, koji nije uspjela pročitati.
"Sranje, novinari", rekao je potiho, ali ljutito, ustao je brzo, a kaput se raširio oko njega, te otišao iz kuhinje. Valeria je buljila u kombi koji se približavao. Novinari, pomislila je. Oni mi ne trebaju! Nisam ja neka novost, koju će zalijepiti za stranice novina i na televizijske ekrane!. Ustala se i uputila na kat.
Na katu su još bljeskali fotoaparati. Jedan od forenzičara s dugom, sada svezanom kosom, ju je upitao:
"Trebali bi tvoju odjeću, možeš li ju skinuti?"
"Da"
Otišla je u svoju sobu, otvorila ormar, koji ju je zapljusnuo mirisom naftalina i odmah se sjetila mame. Slike su joj dolazile, pritisnula je oči, zavrtjelo joj se u glavi. Htjela je pobjeći, ali nešto ju je snažno držalo, neki neobjašnjiv osjećaj, neka neobuzdana želja za istinom. Gubila je snagu i počela je padati, ali ju je uhvatio inspektor Raul.
"Jesi li dobro?", upitao ju je zabrinutim pogledom, kada je otvorila svoje svijetle plave oči.
"Ja... Postalo mi je slabo" rekla je pridižući se.
"Naravno, izmučena si, trebala bi izaći iz kuće."
Valeria je brzo okrenula glavu prema njemu. Pomislila je da se šali, ali nijedna crta njegova lica to nije otkrivala. Pognula je glavu i ostala sjediti u svojoj sobi, dok je inspektor stajao.
"Što je?" upitao ju je "Imaš li kakvu obitelj, prijatelje?"
Valeria je i dalje gledala u pod, kao da razmišlja, kao da se premišlja, a zatim je podigla glavu i tiho šapnula:
"Imam oca", te riječi su joj tako smješno zvučale, bilo je glupo to reći kada uopće ne poznaje oca.
"Dobro", rekao je inspektor s vidnim olakšanjem na licu "Gdje stanuje?"
Skrenula je pogled na svoj razbacani krevet. Bojala se reći mu da ne zna, da ga nikada nije vidjela i zato je šutila.
"Ne znaš? Znaš li mu ime, barem?"
Kimnula je glavom, još uvijek gledajući u krevet, a zatim se podigla i okrenula mu leđa.
"Peter Bay", šapnula je. Ponadala se da ju inspektor neće čuti, no razumio ju je.
"Dobro, probat ćemo ga što prije pronaći. Rješio sam se novinara, iako mislim da će kampirati pred tvojom kućom. Nemoj im davati izvjave, oni samo znaju lajati."
Valeria je samo kimnula glavom.
"Sve će biti u redu", rekao je blažim glasom, tišim i nekako mu nije stajao, bio je hrapav "Trebala bi se presvući, odjeću odnesi kod forenzičara"
Zatim je otišao. Čula je kako nešto govori forenzičarima, a onda odlazi iz kuće.
Valeria je opet otišla do ormara, ali nije si dopustila da ju obuzme onaj osjećaj, na neki ga se način plašila. Uzela je smeđu kratku majicu i tamne jeans hlače i zatim se uputila u kupatilo. Pokušala je ne gledati si lice, jer je znala da će u njemu vidjeti odraz čudovišta. Presvukla se brzo, počešljala je dugačku kosu i svezala ju u rep, umila se i oprala zube. Voda ju je osvježila. Zatim je izašla iz kupaonice, noseći krvavu pidžamu forenzičarima.
Sada su obrađivali njezinu sobu. Stala je na vrata dok su forenzičari tražili otiske. pročistila je grlo i rekla:
"Tu ništa nećete pronaći, nije bio u sobi"
"To nam je posao. Nikada ne znaš", dodao je jedan koji je obrađiao njezin krevet. Valeria je kimnula glavom te mu pružila pidžamu. Podigao se i uzeo pidžamu, te ju stavio u plastičnu vrećicu i zatvorio. Pogledao ju je u oči i rekao:
"Učinit ćemo sve što je u našoj moći da ga uhvatimo."
Valeria je samo pomislila Nažalost malo toga ćete moći učiniti.
Post je objavljen 20.09.2009. u 15:34 sati.