Počeo sam pisati ovaj tekst u vrijeme prije četvrtfinalne utakmice na Europskom prvenstvu u košarci između Hrvatske i Slovenije. Ne znam zašto, ali prije nekog vremena mi se činilo da samo ja pratim tekme Hrvatske na Europskom prvenstvu u košarici. Pratim i živciram se ko budala, gledajući tu skupinu luzera kako od svake tekme rade dramu i katastrofu, tako da ne znam jesu li mi gore bile tekme koje su izgubili ili one koje su dobili. U svakom slučaju gledati hrvatsku košarkašku repku priličan je mazohizam.
Nije baš da znam puno o košarci, ali je gledam i pratim već kakvih 25 godina pa mi ipak nije baš nepoznanica. Hrvatski izbornik koji djeluje jako ozbiljno Jaske Repeša je složio ponešto čudnu momčad za Euro: četri playmakera, od kojih onaj najniži funkcionira kao bek šuter, niti jedan pravi bek šuter (dvojica koji su zapravo niska krila), niti jedno pravo nisko krilo (jer ovi koji bi to trebali igrati igraju ili beka šutera ili četvorku), niti jednu pravu četvorku (neki su zapravo niska krila, a neki su u principu centri koji su se preorijentirali na krilne centre pa se na tim pozicijama ne snalaze dobro), i tri izraubana centra plus jedanm snagator sklon ozljedama. Možda sam nekog izostavio. Sad, nije da se ja baš kužim u košarku, ali hrvatska reprezentacija je totalni kaos što se i vidi po njihovoj igri. Možda je to način zavaravanja protivnika, ako jeste onda im nije upalilo.
U međuvremenu se odigrala utakmica, i Hrvatska je očekivano izgubila od Slovenije. Očekivano, kažem, ne zato što je Slovenija košarkaška velesila, nego zato što je Hrvatska poznata po tome što spremno gubi sve važne tekme, makar vodila na poluvremenu ne znam koliko razlike. Povijest se ponavlja. Možda ovaj poraz još dodatno više boli, jer ga nam je nanio mrzak nam susjed. Moguće da nas je Slovenija nedavno izjebala i diplomatskim putem, jer nitko točno ne zna što su naši premijeri dogovorili, ali to je neka druga tema. Tekmu sam gledao samo ovlaš, radije sam visio na prvom programu i gledao „Independence day“, tu sam barem bio siguran da će naši pobijediti.
I tako prođe još jedno evropsko prvenstvo a da se naša repka osramoti. To nije od jučer, to tako traje godinama. Zanimljivo je da svi ti momci iz repke igraju za neke dobre klubove i imaju više nego dobre ugovore. Možda ne bi bilo loše da im njihovi klubovi zbog loših reprezentativnih nastupa malo smanje te ugovore, jer igrači iz tako loših reprezentacija kao što je Hrvatska ne mogu vrijediti toliko. Ili oni možda preko kurca igraju samo za repku.
Sad će uslijediti analize i pametovanja raznih stručnjaka i novinara, govoriti će se kako je falilo sreće, pa da je ona lopta ušla, da su suci svirali ovaj ili onaj faul, da ovo, da ono. Možda će izbornik Jaske Repeša odstupiti s položaja, i time si otvoriti prostor za neki lukrativniji angažman. Jedno je sigurno, bivši sudac Danko Radić će ostati predsjednik košarkaškog saveza. Zašto bi odstupio kad nam tako dobro ide, repka se stalno pozicionira od šestog do jedanaestog mjesta, liga je nepostojeća, u Hrvatskoj postoje samo tri kluba koji funkcioniraju i nisu ništa osvojili više desetljeća, sve je zakurac... Možda posebnu iritaciju izaziva činjenica da nas je isprdila Slovenija. Mislim, to sigurno nije zemlja s puno stanovnika i košarkaških klubova s vrhunskim talentima, a nemaju ni baš nešto puno više sredstava. Što se talenta tiče, mi stalno pričamo legende o hrvatima kao prirodno talentiranim sportašima, o dinarskim tipovima kao najboljim sportašima na svijetu. Ali eto, jedna netalentirana, bezvezna i bezlična Slovenija neprelazna je prepreka za naše supertalente.
Koji su uzroci propasti hrvatske košarke? Nemam pojma, ja se košarkom baš i ne bavim osim što je gledam i navijam. Oni koji se bave time profesionalno trebali bi to znati. Očigledno da ne znaju, jer se trend valjanja po dnu nastavlja.
Tužna je istina, hrvatska košarka umrla je još davnašnjeg lipnja 1993. na autocesti u Njemačkoj. Tijekom vremena, mnogi su igrači pokušavali zamijeniti neponovljivog kapetana Dražena Petrovića, ili ih je pritisak javnost gurao da budu vođe. Toni Kukoč i Dino Rađa bili su vrhunski igrači, ali nisu imali kapacitet da budu vođe repke. Nije to bio ni Arijan Komazec, kojemu je svojevremeno jedan izbornik gurnuo ulogu vođe reprezentacije, a nakon što on nije baš reagirao liderski, optužio ga da je nacionalni izdajnik. .
Mnogi bekovi šuteri lomili su se pod teretom kojeg je ostavilo nasljeđe Dražena Petrovića. Tražio se novi Dražen među svim košarkaškim talentima Hrvatske. Tako su propali mnogi dobri igrači. Puno se očekivalo od Ciboninih igrača Damira Mulaomerovića i Slavena Rimca, ali oni jednostavno nisu bili taj kapacitet koji bi ih činio vrhunskim igračima, a nisu ni osobito dobro kotirali kod NBA skauta (Mula je doduše imao čisto solidnu europsku karijeru). Među najtalentiranijim igračima svoje generacije bili su Josip Sesar i Gordan Giriček. Uz talenat trebalo je imati određene karakterne osobine, a oni se nisu pokazali kao kvalitetne osobe (iako je Giriček imao solidnu i dobro plaćenu NBA karijeru). S centrima je bilo još gore, neki su se poput Prkačina i Vujčića uspjeli profilirati u dobre igrače, ali mnogi navodni talenti su propali. Godinama je Cibona gradila igru oko netalentiranog centra Dalibora Bagarića, tipa koji ne bi mogao pogoditi koš niti da je sam u dvorani. Još je gore bilo s nekim 218 cm visokim Splićom Brunom Šundovom. Dečko je navodno bio talenat, ali mu je familija živjela u vrlo lošim uvjetima. Čim je navršio osamnaest, prodalo ga u NBA ligu, familija ugrabila neku lovu (ne preveliku) da dovrše kuću valjda. Bruno je godinama služio kao igrač za treninge, a na tekmama je igrao otprilike 15 minuta po sezoni, a tko zna što je s njim danas. Sve skupa tužno i beznadežno.
Uostalom, da se vratimo na ono na početku, tko još uopće danas u Hrvatskoj gleda košarku? Imam dojam da za Cibonu navijaju samo predstavnici njenih sponzora, cure i obitelji igrača, i neki zagriženi fanatici košarke. Ostali valjda nemaju pojma u kojoj uopće ligi nastupa, kao što većina ljudi danas ne bi mogla nabrojati tri reprezentativca Hrvatske u košarci. Zadar je unatoč novoj infrastrukturi ostao nažalost samo provincijski klub i takvi su mu i rezultatski dometi. Klub u slavna vremena znan i kao Jugoplastika koji je tri puta pomeo europsku košarku, danas poznat kao Split i još nekako, potonuo je u amaterizam. Uspjeh je kad plate režije za dvoranu, o ugovorima s igračima je bolje je ne razmišljati.
S obzirom na okolnosti, dobro je da je repka uopće i otišla na Europsko prvenstvo...
Na kraju svega, i ta igra apsolutno ništa ne valja, daleko je od one košarke koja se nekoć igrala u ovim prostorima. Ovo se zaista ne da gledati. Sve u svemu, mislim da ću i slijedeći put kad košarkaška repka bude igrala, radije okrenuti na neki stupidni hollywoodski spektakl, ma kako grozan bio. Gori od igre hrvatske reprezentacije ne može biti.
Post je objavljen 19.09.2009. u 23:29 sati.