Svaki put kad poželim nešto napisati, uvijek je to tema u kojoj se ja nešto bunim, protiv sistema, ljudi, ovoga ili onoga, nebitno, ali umjesto da pričam na glas sebi ili davim svoje ukućane lakše mi je to napisati, jer imam osjećaj kad to ispustim u ovom obliku onda zaista ode od mene.
Cijelo jutro razmišljam o tome, stvar nije velika, ali mi misli bježe i pretumbavam po glavi. Spremam ručak i dok čistim blitvu pred očima mi pleše susjeda. Ta susjeda.
Prije koji dan ođe mi na vrata susjeda iz stana ispod. Ljubazna starija godspođa, dakle sve ono što sinonim za susjedu nije. Divna žena, čovjek bi je na kruh namazao i pojeo od dragosti. Uglavnom, žali se ona kako joj curi po plafonu u wc-u i da dođem pogledati. Siđem dolje do nje i stvarno; fleka na zidu i plafonu, već se krenula širiti po kuhinji i na zid od sobe. Obećam joj da ću odmah krenuti u akciju. Odmah je trajao tri dana u potrazi za jednim čovjekom. Predstavnika stanara sam naganjala danima i na kraju shvatim da ga nema jer se živ polomio i završio na operaciji. Dobro, onda ću ja uzeti stvar u svoje ruke. U međuvremenu, na mom plafonu i niz cijeli zid u wc-u pa i u kuhinji krenu se širiti vodene fleke pa onda i plijesan. Smrdi za poluditi, kao da mi je netko pišao na zid, što nije daleko od istine.
Zovem hitne intervencije po brojevima koje sam dobila od predstavnika stanara. Svi zvone i nitko se ne javlja.
Uto se i vrati moj muž sa službenog putovanja i krene on zvati. Nakon ne znam koliko brojeva na jedan se javi gospođa i obeća poslije nazvati kad vidi kako i što se može riješiti. Nakon sat i pol ona nazove i dogovorimo se za u ponedjeljak ujutro.
Još dva dana smrada, a onda, taman kad mi dolazi sestra sa mužem na dva tjedna u goste onda očekujem veliko gradilište usred stana. Već smo imali sličan slučaj, ali manjih razmjera. Nema veze, što se mora - mora se.
Uglavnom, sjetim se kako bi bilo lijepo obavijestiti susjedu iznad nas s obzirom da je nedavno rodila, točno, kako sam poslije od nje saznala, prije tri tjedna. Mislim se, neka se žena spremi na to, malo dijete i tako to, znam kako je, jer ako je na mom plafonu fleka nije baš da je to zaobišlo njihov stan.
Kako li sam samo naivna, a onu izreku da je put do pakla popločan dobrim namjerama istetovirati ću si je na čelo, zrcalno tako da svaki put kad se pogledam u ogledalo vidim koliko griješim.
Pozvonim joj na vrata, a ona u kućnoj haljini šapuće da ne probudi upravo zaspalo dijete. Objasnim joj situaciju s namjerom, dakle, da joj kažem da zna da će radnici doći u ponedjeljak, nisam je došla pitati hoće li ona pristati na to, jer nema izbora s obzirom da ja ne pristajem imati njene fekalije po svojim zidovima, a ona krene po meni...da njoj ni roditelji ne hodaju po stanu pa neće ni radnici, da je njen bivši susjed u Sisku iznad rekao kad im je poplavio stan da tko im je kriv što stanuju ispod (dakle, iz ovog se nekako da naslutiti da tko mi je kriv, jel što sam ja sad taj susjed ispod (što li se nije ugledala na majku Tereziju nego baš na susjeda u Sisku)) i da bez naloga neće nitko u njihov stan. Oni su stavili nove obloge i stiropor na strop i kod njih ništa ne curi i da neće oni više o svom trošku skidati školjku i umivaonik...WTF
Tlak mi je skočio na milijardu i osamsto. JOOOOJ
Postati ću gad. Gledam je i imam sliku pred očima kako joj svu kosu sa glave čupam dok ona lamata nogama u zraku. Mora biti da ću u dogledno vrijeme imati problema sa potisnutim bijesom, evo, već vidim, a kad završim na naslovnici dnevnih novina sigurno će se naći netko tko će za mene reći: kako to, pa bila je tako draga i dobra. To će vjerovatno reći ova susjeda koja živi kat niže.
Post je objavljen 19.09.2009. u 14:53 sati.