Pregled posta

Križ na leđima

"Bezličnost u kojoj čovjek bez Boga gubi svoje lice, a hrvatska kultura bez Kristova križa i uskrsnuća tone u neprepoznatljivost.“

Ovo je izjava nadbiskupa Bozanića sa 278. zavjetnog hodočašča u Mariji Bistrici.

Lako se prepoznaje kome to nadbiskup lijepi etiketu bezličnosti. Opet su ateisti na udaru.
No već su navikli na ovakve uvrede i napade… pa mu neće jako zamjeriti.
Vrijeđa nadbiskup i šarenu hrvatsku kulturu…. jer hrvatsku kulturu ne čini samo ono što joj podarilo kršćanstvo… nego su u nju utkani mnogi utjecaji kroz burnu i dugu povijest.
Zar je religija i križ jedino po čemu smo prepoznatljivi?
I reklama za Ožujsko pivo ima sličnu poruku…. „Budi ponosan“…. dres-uniforma s kvadratićima, pivušina i omamljen udri brigu na veselje.
Bitno je pripadati…. biti napaljen bilo čime što se odnosi na stado. Ako na neka ponašanja iz stada nisi ponosan… tada si zviždač, tada si izdajica domovine, tada si bezličan, neprepoznatljiv i zao.
Predugi vremenski period komunjare su stišavale osjećaje pripadanja, često na vrlo neprihvatljive načine. U narodu se rodio bunt…. koji se poput vulkana aktivirao devedesetih.
U crveno doba nisam imala problema s jasnim prepoznavanjem gdje sam rođena i koje sam nacionalnosti. I s vremenskim odmakom ne priznajem da je Hrvatska tada bila manje Hrvatska. Do devedesetih je moja Hrvatska bila u Jugi, sada je na vjetrometini ružnih događaja i zloupotrebljavaju je oni koji su najglasniji Hrvati i vjernici, a uskoro će se naći u EU… i sasvim sigurno nam nitko neće oteti našu nacionalnost. Stalno se spominje prepoznatljivost i kako je moramo čuvati. Jutros sam u radio vijestima čula da Australija ne želi izručiti ratnog zločinca u Hrvatsku, jer misle da u toj zemlji neće imati pravedno suđenje. I to je vrsta prepoznatljivosti. Eto… čak i u dalekoj klokaniji prepričavaju naše probleme s pravosuđem. Ima tu još puno toga. Prepoznatljivi smo i po premlaćivanju stranih turista….a kad strani mediji napišu tekst o tom ponašanju strašno se ljutimo i u tome prepoznajemo razne svjetske urote.
Nacionalnost nije nešto za što sam se trebala truditi… nešto što sam trebala učiti. Dobila sam je rođenjem. Naravno da volim svoju domovinu… pa to mi je jedina domovina.
Ali bezlična sam i neprepoznatljiva jer ne osjećam histeriju kad ljudi u kvadratićima trče po zelenom terenu, kad vođe izvikuju: „Samo je Bog iznad Hrvata“, kada se pripadnici moje nacije iživljavaju nad manjinama. Bezlična sam i neprepoznatljiva jer u mom domu ne visi križ… ali to ne znači da Bog ne stanuje s nama. Bog se ne skriva u suvenirima i simbolima, nego živi u ljudskom srcu. Bezlična sam i neprepoznatljiva jer ne robujem rodbinskim odnosima, kumstvima, zavičajnim klubovima i bilo kojoj drugoj vrsti pripadanja.
Nije lako živjeti tako feleričan… bezličan i neprepoznatljiv. Sve moraš sam. Nema cendranja, žicanja i oslanjanja na bilo koga… ali nema ni ustupaka bilo kome, samo zato što je iz iste grupe. Kad si previše iskren i skrešeš nekome u njonju ono što ga ide, uvijek skače grupa… i uvijek se boriš sam protiv svih.
No ipak moram priznati da sam često osjećala bliskost s drugim ljudima… često su se u borbama za neku ideju stvarale i privremene grupe. Često su mi u pomoć priskakali nepoznati ljudi, kao što sam i ja nepoznata uskakala drugima. Mi smo se pronašli srcem…. tu bliskost ne određuje vjera, zavičaj, nacija ili nešto treće. To su odnosi kada se ljudi poštuju zbog osobina koje nose…. u tom odnosu se ljudi poštuju i nikada im ne pada na pamet od drugih tražiti nešto protuzakonito i nemoralno. Niti to traže, niti su tako nešto spremni činiti za druge.
No nije mi bila namjera pisati o meni… ovo je tek uvod kojim objašnjavam kut iz kojega pišem ovaj post.
Sa zanimanjem pratim život pojedinaca u grupi. Na prvi pogled se čini da im je puno lakše živjeti nego usamljenim jahačima. Toplo im je u stadu jer ih griju druga tjelesa, imaju zajedničke rituale i to im očito puno znači, zajedno piju pivušinu i padaju u trans zbog lopte, zapošljavaju pripadnike svoje grupe, ili se pak zapošljavaju preko svojih, sređuju sve preko veze… u grupi je uvijek netko tko zna dobar savjet kako zaobići propise, kako dobiti mjesto na fakultetu, u vrtiću, bolnici… ma sve ono što usamljenim jahačima znači životni problem.
Nema nepremostivih problema… jer uvijek imaju koga nazvati, uvijek se imaju na koga nasloniti. Usluga za uslugu. Pa kako nećeš nešto učiniti rodijaku ili kumu?!!!!
Vezanost je čvrsta…. Za svoje ljude se krade, laže, pa i ubija ako treba! Cijeli svijet pokušavaju uvjeriti kako je samo život u stadu jedini ispravan životni izbor.
Na prvi pogled djeluju nepobjedivo. Njihovo bahato ponašanje poručuje da se osjećaju moćno i nedodirljivo. Gaze pred sobom sve što ugrožava njihovu grupu.
I bili su nedodirljivi. Ništa njima nisu mogli usamljeni jahači, ništa njima nisu mogli propisi…. jer su se pobrinuli da svuda i baš svuda umreže ljude iz svoje grupe.
Kod Kačunka na blogu jedan vjernik komentira: „Pa kakvi su to vjernici kojima je Ustav iznad vjere?“ A ja se pitam… pa u čemu je to Ustav u suprotnosti s pravom vjerom… i kakvi su to vjernici koji ne poštuju propise vlastite zemlje?!!!
Što se dogodilo? Počeli su se glodati između sebe. Čitam ovih dana o Buljubašiću… Jadan lik. On ni ne kuži da postoji život izvan grupe. Tako su ga učili od rođenja… on je odani član grupe i u tome nema ništa loše. Loše je to što je on za svoju grupu bio u stanju učiniti sve i baš sve. Lažirati izbore, kršiti propise. Ne kuži on u čemu je problem. Pa njegova grupa je izvan i iznad svega. Dao je i dobio je. No zaboravili su mu reći da mora lagati kad ga pitaju o onome što je dobio. Odbacili su ga ko pseto…zbog iskrenosti… jer im je taj priprosti čovjek svojom iskrenošću ugrozio interese i razmaknuo kamuflažu koju tako dugo i pažljivo njeguju. I Glavaša su odbacili ko pseto! (i neka netko slučajno ne pomisli da mi ga je žao) I puno svojih kauboja su se riješili.
Gledam sve te odbačene jadnike i ne, ne naslađujem se… a godinama gledam kako oko sebe siju zlo i nered. Nemam snage za naslađivanje… jer je šteta koju su učinili prestrašna!
Svojim ponašanjem uništili su zemlju u koju su se kleli i na sav glas vikali da su najveći među najvećima… uništili su mnoge ljude, a i svoje obitelji.
Što im sada vrijedi svo to bogatstvo koje su nečasno stekli…. kad će u povijesti biti zabilježeni kao kriminalci, a našu zemlju su učinili itekako prepoznatljivom po kriminalu? Djecu i unuke su obilježili svojim nečasnim ponašanjem. Ne, ne mogu zamisliti kako se osjećaju njihova djeca…. ali danas itekako znam koliko je nemjerljiv ovaj ponos kojim su obojana sjećanja na mog oca.
Pretpostavljam da je strašno kada netko - tko ne zna živjeti bez grupe ostane sam… i to u ne lakim životnim trenucima.
I ta čarobna Sudbina… ili Bog… ili Zvijezde… (ma malo je važno kako se to nešto zove) nas ovim primjerima uči da ne postoje grupe u kojima se možemo sakriti od samih sebe, koje nas mogu zaštiti od nas samih. Ne postoji taj novac koji može oprati grijehove… a oprosti koje nam izgovaraju neki likovi u haljinama su tek dio rituala i ne važe ako se ne možemo pogledati u ogledalo.
I opet se sjetim reklame: „Budi ponosan!“ Na što? Na ove likove? Zar su ponosni pripadnici njihove političke ili vjerske grupe na njih? Razmišljaju li sada oni koji su još skriveni u grupi da se to i njima sutra može dogoditi?
Mislim da nadbiskup nema razloga za brigu. Tako je svejedno da li će nam križevi biti na zidovima… mi imamo svoj KRIŽ kojeg nam nitko ne može skinuti. A taj križ su upravo ovakvi pojedinci koji se skrivaju iza križeva, stranaka, nacije. Naš križ su loše navike koje su nam ukorijenili…. Na žalost, oni su križ koji svi mi nosimo na svojim leđima. To je križ koji nas čini prepoznatljivima. Taj križ nam je na silu nametnut, a najveći teret nose oni koji nikada nisu potpisali pristupnice toj i takvoj grupi, oni koji se nikada nisu osjećali njenim dijelom. I sada bi još trebali pjevati: „Budi ponosan!“
Kaj god! Sramim se pred civiliziranim svijetom zbog svih tih spodoba koje su nas ponizile, pokrale i upropastile. Nikada nam se nitko zbog toga neće ispričati…. čak nam neće ni pomoći kad budemo snosili posljedice njihovih ponašanja.


Post je objavljen 19.09.2009. u 13:44 sati.