"Budite međusobno u miru! Zaklinjemo vas, braćo: opominjite neuredne, sokolite malodušne, zauzimajte se za slabe, budite strpljivi prema svima! Pazite da nitko nikomu ne vraća zla za zlo, nego uvijek nastojte oko dobra jedni drugima i svima!
Uvijek se radujte! Bez prestanka molite! U svakoj prilici zahvaljujte! Jer, to Bog hoće od vas u Kristu Isusu!
Duha ne trnite! Proročke govore ne prezirite! Sve ispitujte, dobro zadržavajte! Klonite se svake vrste zla!
Prva Solunjanima 4:3
Kada bi mi svi uistinu tako radili, braćo i sestre, bilo bi mira, radosti, ljubavi među svima nama, ljubavi prema svima. I ne bi bilo razdiobe između nas. Ne bi postojale granice koje, mi, ljudi stvaramo i postavljamo.
Što nas spriječava da krenemo tim putevima? Sve je prolazno, zabava, noćni život, razni užitci. A na kraju ćemo ipak umrijeti bez svega toga, a ono će ionako u zaborav otići.
Mislimo na sebe, uživamo u osvetama bližnjemu, noći provodimo u lokalima gdje caruju dim, alkohol, skloni smo vrijeđanju i povrijeđivanju drugih. Kao da nemamo osjećaje. Mladi, u što smo se pretvorili?
Zašto živimo bez Krista? Što vidimo u zemaljskim, prolaznim užitcima koji pružaju samo prividnu sreću? Stvoreni smo za mnogo više od toga.
Hrlimo prema zlu, propasti i tijela i duše i duha.
Gdje je nestalo ono dijete sa iskrenim osmijehom? Zar se nikada ne pitaš, ne želiš ga pronaći, zar ti ne nedostaje?
Post je objavljen 18.09.2009. u 20:36 sati.