Počesto idoliziramo osobe koje su s razlogom dijelovi prošlosti.
S druge strane postoji psihološki entitet koji se zove "optimizam pamćenja" i navodi da se prošlosti uvijek sjećamo kao bolje no što je bila. Osim što je zanimljiv, taj mehanizam pomaže i održavanju zdravijeg mentalnog statusa što i nije tako neočekivano.
Zašto to uopće govorim?
Kada postoje fizički dokazi, materijali po kojima se možemo dosjetiti objektivnih parametara neke prošle situacije, onda retrospekcija gubi svoj ružičasti ton - odmah nam je jasno da "ona nije bila prava", da je "to razdoblje bilo teško", da nije "bio poseban" nego "ogavni gad".
I to je tako nekako čudnovato utješno, ta verifikacija vlastite prosudbe, kao dokaz da put iz točke A u točku B nije bio samo komadić tijeka proteklog vremena - već oživotvorenje vlastitog rasta.
Post je objavljen 18.09.2009. u 14:04 sati.