Čitam malo svoje postove, one otprije godinu dana, pa i više... I ne mogu vjerovati koliko sam promijenila mišljenje i stav o većini stvari! Nekad sam se živcirala radi svega i svačega, a sad mi je sve ravno. Tragedija je bila ako nitko nije htio ići sa mnom van jer onda su postojali točno određeni ljudi s kojima sam „morala“ izaći. Sad pokupim prvu osobu koja mi dođe pod ruku i tko god ona bila odem s njom van (iako su se ti izlasci u zadnje vrijeme sveli na minimum – kad izlaziš konstantno 4 godine, možda ti treba malo pauze, barem od stalno istih mjesta; ne treba ići van, nađeš 5 ljudi i odete se napit negdje i super vam je). A moram priznati i da me zadnja 2 vikenda baš i nije bilo volja ići van zbog faksa – jer ubija činjenica da si subotu navečer doma, a već u nedelju u 3-4 popodne moraš sjedit u busu 4 do 4 i pol sata (da sam išla u Rijeku na faks bilo bi najviše sat i pol, ali kad sam htjela upisati najbolji mogući fakultet u Hrvatskoj, nek mi bude). Onda, nekad je bilo užasno frustrirajuće kad mi se netko od prijatelja/prijateljica ne bi javio kad bim poslala poruku ili zvala. Sad me boli briga, sad to ja radim drugima. Možda nije baš najljepše od mene ali ne radim to namjerno. Jednostavno mi je prelijeno nekad napisat poruku. I mrzim telefonske razgovore, a pogotovo sms poruke. Nekima to smeta, ali ja se neću mijenjati. Zbog nikoga. Skužila sam da niti nije tolika tragedija ako se s nekim ljudima ne čuješ i po mjesec dana. Ovo ljeto, kad sam radila po 10, 11 sati, nisam imala apsolutno nikakvu potrebu za javljanjem. Možda su se neki ljudi naljutili zbog toga i odlepršali od mene, ali i za to me boli briga. Meni kad se netko ne javlja, a želim ga čuti, zvat ću ponovo, a ne čekati da on mene zove i onda ako ne nazove mrzit tu osobu i ljutit se na nju. Ljudi bi možda trebali biti više popustljivi, a ne stalno pokušavati glavom kroz zid. Trebali bi imati više razumijevanja jedni za druge. I manje se ljutit jedni na druge. Zato jer time samo sebi rade loše. Razgovor... Vjerujte mi – čini čuda (ali onaj uživo, ne preko telefona).
I tako, puno je stvari ovog ljeta palo u vodu. Stvari za koje sam mislila da ih nikad neću uspjet promijenit kod sebe. Npr. Patnja zbog „ljubavi“ (on me neće – šmrc...). Pa šta ako te neće, nemoj ni ti njega kad te nije vrijedan. Ima toliko toga zabavnog i zanimljivog šta možda propuštaš dok patiš za njim. Ah, nikad nisam mislila da ću to uspjeti reći s takvom lakoćom i to stvarno misliti... Ali dođe s vremenom.
Onda... Srednja škola. Zadnji dani srednje škole bili su mi jako, jako lijepi. Pogotovo zadnji dan kad je kroz mene procirkuliralo nekih 5-6 litara bambusa (ali miješanog u mom omjeru – 4:1 za vino). Tih dana smo si stvarno bili dobri međusobno, skoro svi u razredu. Čak smo uspjeli jednom i izaći skoro svi skupa. Ali, ipak se ne bih više vraćala u to doba. Prvo zato jer ne bim podnijela da moram još jednu godinu učit sva ona nepotrebna sranja. A zatim i zbog toga jer tek sada vidim koliko sam se promijenila, koliko sam sada zrelija u nekim razmišljanjima nego šta sam bila prije 3-4 mjeseca. Nekako imam osjećaj da sam onog dana kad je bila zajednička večera za razred raskrstila s tim dijelom mog života zauvijek. A nakon podjele svjedodžbi to u svojoj glavici samo potvrdila. I onda nakon prijemnog i upisa na faks otvorila nova vrata i krenula dalje. Ovo ljeto mi je bilo najbolje u životu. Iz puno razloga, ali možda najviše zbog toga jer sam shvatila ovo: Nikad nemoj unaprijed govorit – ja ne bih nikad ovo, ja ne bih nikad ono. Jer to ne možeš znati. Ne možeš znati kako ćeš se postaviti u nekoj situaciji sve dok te život ne dovede u tu situaciju. Možeš pretpostavljati, ali pretpostavke ne znače ništa. Ja sam sebe uvjerila da mogu biti totalno suprotne od toga kako ćeš se doista postaviti u nekoj situaciji. I drago mi je zbog toga. Jer da nije tako, ne bih nikad imala ovo šta imam sada. Ah, nekad se stvarno osjećam barem 5 godina starija nego šta jesam... Ali to mi odgovara.
I nemojte nikad planirati previše unaprijed. Jer nikad ne možete garantirati da će se to ostvariti. Ima jedna stvar – ljudi se mijenjaju. I nikad ne možete znati koliko ćete se i vi sami promijeniti. Zato živite sad i ovdje gdje jeste i davajte maksimum od sebe. Čini se da se ipak isplati bit dobar, budala i sanjar, jednom ti se ipak vrati mali dijelić dobrote i ostvari bar dio snova. Zato sanjajte... Sanjajte...
Post je objavljen 17.09.2009. u 23:35 sati.