Ante je još jednom pogledao svoj dom, uzdahnuo sa velikom tjeskobom u srcu...to je to, odluka je pala, mada se nije nimalo dobro osjećao, shvatio je da nema drugog izbora.
Nitko i ništa ga ne može utješiti, samo želja da se makne odavde što prije i da pokuša naći toliko traženi mir.
Jedina stvar koju nikako nije mogao prežaliti je ostaviti svoj dom. koliko i do kad nije znao?
Slutio je da su prošli njegovi bezbrižni dani, te da je došlo vrijeme da svoj život promijeni iz temelja.
Poljubio je majku na rastanku te odlučnim korakom krenuo na put.
Ona je osjetila kao i svaka majka što se dešava u mojoj duši te mi na rastanku reče:"Ante, sine moj, kad god poželis ili budeš osjetio želju da se vratiš- dođi, ako ti bude teško nazovi me i ja cu doći k tebi, volimo te puno.... neka te Božji blagoslov prati."
Sa tugom u srcu ubrzah korak jer sam imao osjećaj da neču moći napustiti ovaj moj mali, al 'srcu dragi dom. Pogledom sam upijao ove ulice rodnog grada, želeci ih što više upiti u sebe, da bih imao bar u sjećanjima blizu sebe.
Sjećanja su počela navirati... pred očima mi bljesne njen lik... lijepa poput anđela, očiju koje sjaje kao zvijezde u noći, osmijehom je svojim svakoj duši pružala mir i srecu...
"Ante, ma ti me oduševljavas svojim šalama, na tebe se uvijek mogu osloniti, blago meni kada imam tebe za prijatelja." Odzvanjale su mi njene riječi dok sam pogledom prolazio po nama dragim mjestima, gdje smo šetali i gdje smo provodili sate i sate u beskonačnom razgovoru.
Prijatelji... kako su me boljele te riječi, kad bi bar slutila koliko me bole!...kao da se sad desilo, osjetih njene usne na svojima, kad sam joj čestitao; neka je proslava bila...a ona nasmijana, posebna, kad sam ju pogledao imao sam osjećaj da me ogrijalo sunce, poslije jako duge oluje...prišla je i uz čestitku ovlas dodirnula obraz usnama...neponovljiv osjećaj je prostrujao mojim tijelom i potpuno me zarobio, zauvijek.
Za njen osmijeh bio sam spreman okrenuti svijet naopačke.
Za jedan njen poljubac dao bih pola života svoga...
Prolazili su dani u našem druženju, postao sam opijem njome,
bila je dio mog sna koji mi je u početku izgledao dostupan,
sve do nedavno kad smo imali jedan ozbiljniji razgovor.
Noćima sam sanjao neostvarive snove, danima sam ju tješio i potpora bio,
kad god je trebala lijepu riječ, utjehu, bodrenje.
Sve do trenutka kad je rekla da se odlučila za njega.
Bio je to udarac jači od ijednog što sam ga u životu primio, sve moje nade su pale u vodu, sve moje noći su se pretvarale u moru...ona i on...
činilo mi se da ću umrijeti od bola, nije mi više bilo do života...
godinu dana nade presječeno je i uništeno.
Gdje god krenem oni su tu, gdje god pogledam on je uz nju...
nepodnošljivo...ONA I ON ...odlazim,
možda u nekom drugom gradu zaboravim, njen osmijeh, njen pogled, njene usne...odlazim,
možda i zauvijek...odlazim...
Ana Petrovic
Post je objavljen 17.09.2009. u 21:48 sati.