-Znate, cijeli sam svoj život posvetio glazbi. I vidite kako su moji produkti dobro ispali. Ponosan sam na...-
-Oprostite, rekli ste produkti?-prekinula sam umišljenog menagera.
-Pa no, moji produkti. Uglavnom...gdje sam ono stao. Ah, da. Ja sam vrlo ponosan na njih. Znate kada sam ih ja našao, bili su kao...dijamanti. Ne brušeni, dakako. Ja sam ih izbrusio.-stalno je govorio o sebi. Mrzila sam ljude koji su stalno govorili ja ovo, ja ono. Čudan čovjek. I tako smo cijelo vrijeme stajali i gledali snimanje. Naravno, gospodin Jost je cijelo vrijeme pričao o sebi, a kada bi primjetio da sam odlutala u svojim mislima rekao bi: "Slušate me, Zara?" ,i ja bih odgovorila s jednim, "Da, da, dakako! Nastavite, molim Vas." Uskoro je završila scena s autima. Naravno, pustili smo Toma da se još malo izluduje pa smo se onda vratili u šator.
-E, možemo tu doći poslije, kad više ne budemo morali snimati.-pitali su kad smo došli u šator i dali im bocu hladne vode (svima osim Billu jer to nije dobro za glas).
-Što? Naravno da ne možete! Kako možete takvu glupost uopće i pitati. Da. Zaboravio sam da ste vi još klinci.-odgovorio je njihov menager na pitanje koje je bilo postavljeno meni.
-Zašto ne, gospodine Jost. Pa i ja ovdje dolazim kako bih ispucala energiju. Ponekad. Dakako da možemo, dečki. Možemo i nakon snimanja. Barem ćete biti umorni i brzo zaspati.-rekla sam i potpuno sružila Jostov autoritet.
-Eto, vidiš kako je ona kul, ha?-rekao mu je Tom i potapšao ga po ramenu.
-Znate što. Imamo nekakvih sat vremena do scene s robotima. Što kažete da uskočimo u moj džip i odvezemo se do rijeke. Mogli bismo i unajmiti brodić i provozati se.-predložila sam im mirno sliježući ramenima i gledajući u gospodina menagera.
-TO!! Ja sam za!-rekli su sva četvorica.
-A, NE! Ne idemo nikuda. Došli smo snimati i to ćemo i naprafiti! Nećemo se faljda faljati po onoj prljafštini! Tom, Bill...ja ne mogu fjerovati!! Koliko sam fas ja puta pokušao nagoforiti na to pa niste htjeli.- frfljao je. Nisam znala da frflja kada se naljuti.
-Uskočite u džip, dečki. Stižem odmah.-rekla sam im gledajući u menagera ozbiljno. To su i napravili. Kad su izašli njihov me menager uhvatio za dlan.
-Ovo me je stvarno napalilo. Smatram odvažnost kod žena vrlo, VRLO sexy.-podizao je naše ruke u zrak. Pogled mi je najvjerovatnije bio kao iz crtića: ogromni upitnici.
-Mislim da nas...čekaju.-pokušala sam se izvući.
-Imaju oni vremena.-uhvatio me rukom za stražnjicu i htio zažvaliti.
-A,a,a,a,a,A!!! Čekaju, čekaju...Nakon vas.-istrgla sam se i razmaknula zastore šatora.
-Grrrrr.-rekao mi je s izražajnim izrazom lica i izašao. Nisam znala bih li se smijala ili plakala. Uskočila sam u džip. Kao i obično, svi su se (više manje) uhvatili za štangu. Jost ih je zbunjeno gledao.
-Stari, mislim da bi se trebao primit-rekao mu je Tom.
-Zašto? Pa nije baš da ovako nježna, prekrasna i samostalna cura može voziti kao manijak.-Tom ga je pogledao kojijetebikurac pogledom.
-OK! SAD MI JE STVARNO DOSTA!-rekla sam i nagazila na gas.
-Show Time! WUHU!!!-rekao je Bill, -Oduvijek sam to želio reći, hihi!-svi smo se nasmijali toj izjavi. Kad smo stigli na obalu Jost nije skidao pogled s mene i svi su to skužili. Uporno su mu govorili ono malo što su o meni znali tipa:"Znaš, ona govori pet jezika, stvarno je pametna i zapravo je Hrvatica!". Jost je bio...impresioniran? Je li to pravi izraz? Buljio je u mene bez treptanja i stalno uzdisao i smješkao se. Freak. Uskoro smo se vratili na snimanje i gledai smo kako kolege Meksikanci postavljaju žice za scenu s robotima. I za kompjutersku simulaciju su potrebne točne informacije o položaju tla i općenito reljefu. Dečki su bili impresionirani tim postupkom.
-Uz hrpu žica dobiješ pravog robota. Cool!-rekli bi. Ubrzo sam shvatila da se neću tako lako riješiti napornog menagera. Kad smo se vratili u Pentagon Tai je već bila postavila stol za gladne dečke. Tom se ponovno žalio na nedostatak tople vode i grijača kreveta. Pa što će ti topla voda usred Afrike? Stvarno nisam pojma imala da bi Bill mogao toliko pojesti. Ljudi kažu da je anoreksičan. E, pa ja vam mogu sa sigurnošću reći da jede više nego što ja pojedem u sva tri obroka. Ni ne spominjimo činjenicu da sa sobom uvijek ima čokoladicu, dvije,tri... A Gustav jede najmanje od svih. Dijeta? Ne bih znala jer ništa nije o tome govorio. Ponovno smo se dogovorili za jutarnje buđenje, Gustav u 7, ostali u 8:30.
-U KOLIKO?!?!-pitao je očito začuđeni menager. Očito taj ne ustaje prije 12.
-Znate koji je dio dana ovdje stvarno čaroban? Zora. Prije nego Sunce izađe svaka vlat trave se sjaji. Iako ih ovdje nema puno. Nebo mijenja boje i oblaci se kreću dovoljno brzo da se može čak i vidjeti. Priroda je zaista čudesna na ovim prostorima. A kad Sunce izađe, obasja sve živo i neživo. Odjednom, kao da vas je nešto prosvijetlilo. Sva ta toplina i svjetlost...čarobno.-potpuno sam se unijela u priču.
-Wau. Volio bih to vidjeti. Možda mi sine i nova pjesma.-komentirao je Bill zaneseno. Svi su se složili.
-Pa nije to tako strašno rano. 5:30.-rekla sam im, a oni su se složili s tim. Potpuno su se opustili ovih par dana ovdje. Iz razmaženih gradskih dječaka pretvorili su se u ranoranioce, promatrače i jednostavne ljude. Ponosna sam na njih, iako im zapravo nisam ništa i nisam utjecala na tu promjenu.
-U KOLIKO?!?!-još više se začudio Jost.
-Hoću li i vas probuditi, gospodine Jost?-
-David, molim Vas.-odgovorio mi je. Sad tek zapravo vidim da ga se neću lako riješiti.
Post je objavljen 17.09.2009. u 19:41 sati.