Ovaj blog sam pisala sinoć no kako mi je internet bloka nisam ga mogla objaviti.....
Danas mi je dan bio zanimljiv..., pun uspona i padova, ali sve zajedno jako interesantan. Naravno nekima će biti bezveze, ali meni je baš prošao tren u radosti, tren u smijehu, tren u iščekivanju, tren u nedoumici, tren u uzbuđenju, a onda tren (još i traje) u tuzi.
Krščani bi trebali biti veseli ljudi, nema veze što nas pritišče recesija i što se borimo sa sve četiri da se održimo u ovome svijetu mi bi trebali biti sretni jer imamo sigurnost u vječni život.
Neznam, ali mogli ste primjetit da sam mijenjala opis bloga prošli put kad sam piala pa bi htjela opet naglasiti da je ovo samo moje mišljenje i da ja koja sam mlada u istinskom krščanskom životu (10 i kusur mjeseci) neznam ono što već krščani sa stavom znaju (koji su predani Gospodinu godinama).
Neki će reći da je ova priča sa vječnim životom utopija, da ne postoji, da se mi samo tješimo živeći kao siromasi davajući sve sirotinji radi vjerovanja u neku utopiju....
E dragi moji, ja smatram, a sigurna sam i ostali krščani da Bog postoji i da je On Suvereni Gospodar Svega i da će doći dan kad će Gospodin Isus doći s vojskom anđela i razdijeliti kukolj od žita, odnosno one koji priznaju Gospodina Isusa svojim Spaiteljem i one koji ne priznaju Gospodina Isusa svojim Spasiteljem i Otkupiteljem.
Hoćemo redom?
1. Kad sam se ustala uz kavu sam prepisivala poruke-duga priča
2. Prije ručka odlučila napraviti kolač od dizanog tijesta, umijesila tijesto, ali sam se zeznila kod količine mlijeka (uzmite u obzir da je ovo prvi kolač koji radim, a peče se), no tijesto sse diglo i nakon ručka napravila sam buhtlice, no tu sam se opet zeznila jer nisam napravila na način na koji je napravila jedna sestra koja je jednom takav kolač donijela u Zajednicu, ja sam valjkom tijesto stanjila, a to se nije smjelo. No dobro svaki sam napunila svojim nadjevom (ili čokolada, tj. Kremino, ili marmelada ili med) i samo uzela krajeve i malo ih zgužvala kad sam ih skupila na vrhu. Stavila ih peći no morala sam u 15 h na bus na Ženski sastanak, no mama kaže da ih treba čekat pa kad su se ispekli u 15:30 brzo sam ugasila peć, otvorila pećnicu da se hladi i trkom na bus.
Dok sam u busu razmišljala hoću li danas vidjeti dečka jer ga nisam vidjela sinoć jer je slikao i baš dok sam pokušavala odmaknut misli od njega čitajući knjigu Jasena Boke "Zapisi iz kazališnog (su)mraka" on me zove. Dečko, a ne Jasen (Jasen čak i nema moj broj, za diplomski smo se dogovarali mailom), zove me da mi kaže da ćemo (ja, on, njegov prvi rođak i sestra) ići u kino gledati neki Tarantinov film koji počinje u 19:30. Deset minuti poslije me zove da nećemo ići danas nego sutra jer su za danas rasprodane karte.
Ovo mi je bio prvi put da sam bila na ženskom sastanku jer sam prije uvijek srijedom popodne imala faks tj. seminare u Lori. Došla tamo, u 19 manje 9 otišla na bus jer mi je mami sutra rođendan, a nemam (nisam još imala) bijeli papir i selotejp. To sam obavila i donijela kolač koji se ohladio i stvrdnuo, no lijepo je izgledao. Kako sam krajeve spojila na vrhu tako su se oni rascvjetali i izgledao je svaki kolač na procvjetalu ružu! To je rekla čak i Branka, radnica koja radi u našem restoranu kao pomoćni radnik u kuhinji.
Zatim sam zvala dečka da ga pitam hoćemo li se vidjeti i kada ćemo se vidjeti, no on mi je rekao da danas ništa nije slikao i da bi trebao nešto naslikat. A tako sam se veselila da ga vidim.... :-(
I zbog toga sam tužna...tim više što sam jučer napokon pročitala "Kronika o našem malom Mistu" od Miljenka Smoje i skoro se rasplakala....oči su mi se napunile suzam i samo mi je trebalo da sam sama, a ne u restoranu za stolom koji su koristili radnici i mi domaći...
Tim više što mi je 19-o godišnji brat reka da raj i pakao ne postoje, da će on ići u pakao, a ja zajedno s njim i da ću ići u neki 101 krug koji će se otvorit posebno za mene i da je on bio u paklu i da je u njemu svaki dan i tako dalje..., a rekli bi inglezi i amerikanci etc...
Dobra stvar je da je Branka za kolač rekla da je super, samo da nije smio dugo stajati nego sam ga trebala odmah izvaditi iz tepsije i staviti u neku posudu te prekriti folijom da ostane mekan. Druga dobra stvar je da sm od tuge za ljubljenim rekla sebi da ću baš danas napisati novi post na blogu. Imala sam namjeru napisati jedan dan iz kalendara, čak i dva, ali evo...potrošila sam svoje vrijeme opisujući svoj dan. Treća dobra stvar je da mi je profesorica Obiteljske pedagogije doc.Maja Ljubetić odgovorila na mail koji sam joj jučer poslala jer bi, nakon što 24.9.u 9:30 diplomiram trebala predati kopiju diplome, osobne podatke i kratak životopis u vrtić koji bi možda, naglašavam ovo možda, mene uzeo na hospitiranje u veljači. Iako mi je profesorica Batarelo Kokić jučer dala link portala Moj posao gdje ima opis životopisa jer nismo mogli ići na kavu koju smo dogovorile nego smo je odgodile za sljedeći utorak, kad sam došla kući ipak sam za svaki slučaj poslala Maji Ljubetić mail.
Ona mi je odgovorila da će mi rado pomoći i da dođem u Klerikat sutra ujutro, tj.danas, kada ona ima konzultacije.
Jesam ja ikad vama rekla da mi nedostaje fakultet i da volim sve svoje profesore? Ok, jednog baš i ne, zato jer je podvojena ličnost i tako uočljivo mene ignorira (barem je dok mi je tri semestra predava psihologiju).
Eto malo za promjenu....
Pozdrav dragi moji ljudovi....
Post je objavljen 16.09.2009. u 23:09 sati.