Katastrofe su uvijek potrebne.ljudi ništa ne razumiju i prave tako glupe i idiotske poteze.poteze od kojih su je svrbila stopala i samo pomišljala: 'otići otići otići'.
istina,nije mislila toliko bukvalno,ali ne možeš se s Johnnyem kockati.ili hoćeš potpuno ići ili nećeš nikako.nije se bojala.to je bilo zanimljivo.nije bilo vriska,trzaja,grča.samo jedna mala suza.tako da se za nju nije bilo potrebno brinuti.ona nikada nije bila problem.ljudi oko nje..to je već druga priča.
Htjela je irski sprovod.htjela je pjesmu poslije i čašicu dobrog viskija.svi su se opirali,ali nisu mogli da je ne poslušaju.mada,nije to bila bogznakako vesela priredba.ljudi nisu htjeli razgovarati.bolje bi bilo da su joj se popišali na grob,nego to.da su se sjetili razmisliti o njoj živoj sjetili bi se i da je mrzila šutnju.
Čuo se poneki šapat.tražilo se još pića,ali ne i utjehe.misli su se čuvale u glavi,zakopane u strahu da ih netko ne čuje.
Prenuli su se kad je On počeo pričati sam sa sobom.otkinuo se poneki smješak,poneki pogled pun sažaljenja,čini mi se da sam čula i jecaj.misli su im se uskomešale.
'možda bih trebao izvesti ga i porazgovarati s njim',pomisliše u isti tren Plavi Dječak i Dugokosi Dječak,ali Plavi Dječak se vrati na trošni zeleni kauč,u krilo Djevojčice S Osjećajem Ljutnje koja nije ništa pomislila,nego se samo nastavila ljutiti na Boga,a Dugokosi Dječak prebaci ruku preko ramena Djevojčice Suhih Očiju,stišćući ga svim ostacima bola. 'ono bi se i meni dogodilo', ponovi u sebi,po tko zna koji put, Djevojčica Suhih Očiju i iznenadi je suza,mada je bila sigurna da više ne zna što je to. Dječak Velikog Smiješka je držao pod rukama Djevojčicu Neizraženih Osjećaja i Djevojčicu U Vječnoj Potrazi Za Trenutkom Sreće. Dječak Velikog Smiješka nije imao kada razmisliti o Njemu jer je imao pune ruke posla oko ovih Djevojčica i morao se brinuti za njih kako je obećao.nemojte se pitati što su te Djevojčice mislile jer toliki bol ne može stati u misli ni riječi. 'želim se sakriti u kuću i ne izlaziti', pomisli Djevojčica Umjetnica i potraži rukom Dječaka Velikog Brata.Dječak Veliki Brat nije ništa pomislio jer Ga nije ni primjetio.bio je milijun godina u prošlosti,na nekoj terasi ispod zvjezdanog neba i mehanički je prihvatio ruku Djevojčice Umjetnice,zamjenjujući je s nekim.Djevojčica Plavih Očiju Utopljenih U Tuzi je također bila u prošlosti koja se sad činila tako dalekom, a opet toliko bliskom da su je poneki trenutci tjerali da se smiješi,smiješi od te lijepe davne sreće.ni Djevojčica Plavih Očiju Utopljenih U Tuzi nije bila sama,mada je to smiješno reći,jer na kraju,svi smo sami.jedan dio nas je oduvijek sam i bit će zauvijek sam.
Bilo je tu još mnogo Dječaka i Djevojčica,ali izgubila sam volju za njihovim mislima jer se njegov monolog pojačavao.i pojačavao.i pojačavao.dok nije prešao u dernjavu od koje su se svi stresli jer je bila tako neprikladna i strašna.
NISAM JOJ REKAO!
…
I onda mir.apsolutni mir,osim tihih šapata glazbe.
'you're the night lilah…'
još par trenutaka i Dječaci i Djevojčice su počeli lagano ustajati,oslonjeni jedni na druge, i odlaziti u novi dan.nitko nije nezamjenjiv.neću biti toliko gruba da kažem da su je zaboravili,ali sigurno nakon nekog vremena nisu često mislili na nju.
Možda samo kad bi netko bio tako bezobrazan da pusti The Night.
Post je objavljen 16.09.2009. u 20:37 sati.