Čekala sam da me malo mine bijes nakon pročitana dva članka o prosvjetarima u „Jutarnjem listu“ . Očito smo ovaj tjedan mi koji radimo u školama ciljana skupina za pljuvanje, sve u svrhu što bolje prodaje novina. Naslov „Norme nastavnika moraju se povećati jer su najniže u Europi“ sigurno ne govori o marljivosti i vrijednosti nastavnika, to se čak ne može ni demantirati, ali u čitavom članku na dvije strane ne spominje se da naši nastavnici za razliku od onih europskih, rade u dvije ili donedavno čak tri smjene, da mnogi rade u vrlo lošim uvjetima (to govori da se i naši učenici školuju u jednako tako lošim uvjetima), u učionicama u kojima se trese pod kad pored zgrade prođe tramvaj, koji nemaju rolete na prozorima pa učenici ne mogu zbog sunca pročitati što piše na ploči (da, kod nas u mnogim školama se još uvijek piše bijelom, najklasičnijom kredom po zelenoj ploči koja je vrlo često izgrebena ili se kreda po njoj uopće ne ocrtava). Ono što je u europskim zemljama već zastarjelo, kod nas u mnogim školama još nije dostupno (CD player, računalo...) ne potežući ovog trena novo pitanje zbog čega je tome tako kad je opće poznato da to nije veliki trošak. Nitko ne piše da se u europskim poštuje standard te da u razredima u jednoj klupi ne sjede tri učenika, ili ih je u jednoj učionici, kao što je bilo moje iskustvo od prije desetak godina, zbijeno pola stotine, da budem sasvim precizna četrdesetdevet (49). Istina, sada je, barem u mojoj školi situacija bolja pa u razredima nema više od 35 učenika. Druga je priča što su naše učionice premale i za taj broj učenika.
U Hrvatskoj nastavnici rade od 20 do 22 sata u nastavi, točno, ali nitko ne piše da u Hrvatskoj nastavnici rade i izvan nastave. Nastavnici pišu pripreme za svoje satove, sastavljaju testove, skidaju s interneta dodatni materijal za nadarene učenike pa i za one koji se školuju prema prilagođenom programu. Da, nastavnik sam izrađuje taj prilagođen program. Bez obzira predaje li hrvatski, matematiku, fiziku ili bilo koji drugi predmet, bez pomoći logopeda, defektologa i drugih potrebnih stručnjaka koji nisu zaposleni u školi, a bili bi od velike pomoći.
Nastavnici sami sastavljaju kurikulume koje podastiru Ministarstvu, umjesto da bude obrnuto. Nastavnici bi rado odradili u školi svojih 40 sati tjedno, umjesto da kod kuće razvlače knjige po kuhinjskom stolu, ali nemaju gdje jer tek što završi njihova smjena dolazi druga, zbornice su premale za sve zaposlene nastavnike.
Jednom me jedan učenik pitao imamo li mi beneficirani radni staž. Rekla sam da nemamo. Mislio je da se šalim, a ja sam mislila da me provocira. Srela sam ga nakon nekoliko godina i rekao je da još uvijek ne vjeruje da nastavnici nemaju beneficirani radni staž jer da rad s takvim učenicima kao što je bio on (a bio je...bolje da vam ne kažem koliko zahtjevan) to svakako zaslužuje. No, zato imamo kako to u novinama zovu „dugi ljetni praznici“. Istina je, kroz ljeto imamo punih mjesec dana odmora, nakon toga zimski praznici koji su za učenike, a mi nastavnici nemamo nastavu jer u tom periodu nema učenika, ali moramo dolaziti u školu i prisustvovati nastavničkim vijećima, razrednim vijećima, stručnim aktivima i permanentno se usavršavati. Isti scenarij je i za proljetne praznike. OK, u nekim škola možda nije. Kažem možda. „Nastavnicima se sat razredne zajednice vrednuje dvostruke“. Ajme strahote! Kao da za to dobiju dvostruku plaću! Na satu razredne zajednice djecu učimo toleranciji, empatiji, bontonu...tu mnogi učenici po prvi puta čuju da se starijim osobama treba ustupiti mjesto u javnom prijevozu, da postoji posebno odlagalište za ispražnjene baterije...Ne biste vjerovali što sve čuje i vidi razrednik.
Roditeljski sastanci druga su priča. S roditeljima je puno više muke nego s učenicima. Neki dođu pijani, neki samo mahnu s vrata jer baš jure na neki domjenak, neki se ne pojave nikada pa ni onda kada treba intervenirati socijalni radnik, neki prijete batinama ako njihovo dijete nema pozitivnu ocjenu...Nastava je počela 7. rujna, a tek danas 15. rujna u školu su stigli dnevnici.
Učenici ne nose udžbenike jer ministar rekao da ih trebaju nabaviti do 1. listopada. Pa zašto bi onda ranije?
Pišu novine kako nakladnici zarađuju na udžbenicima. Slažem se. Jedino se pitam zašto je to vijest za novine. Zar pekar ne zarađuje na pekarskim proizvodima? Automehaničar na popravku automobila? Vjerujem da je bilo zloporaba, da su se nabijale cijene, ali da Vlada zna što hoće znala bi se postaviti i prema Ministarstvu i prema nakladnicima. Nitko se još nije zapitao kako je moguće da oni koji su prošle godine dobili besplatne udžbenike ih ove godine prodaju. Gdje je njima moral? Zašto ih ne poklone socijalno ugroženim učenicima? Po čemu su sada ti koji prodaju poklonjeno pošteniji od onih koji žive od proizvodnje knjiga? Slijedi i naš „Sramotan biznis“: instrukcije. To je definitivno naslov koji prodaje novine. Jer što je tu sramotno za nastavnika? U redu, ne izdaje račun i ne plaća porez pa se na taj način srozao na nivo električara ili vodoinstalatera koji radi u fušu i kojeg nitko ne proziva u medijima. Ali za razliku od gore navedenih zanimanja profesor ne naplaćuje dolazak u kuću i bacanje pogleda na dijete kao što to učini neki serviser kad dođe pogledati vašu pokvarenu vešmašinu. "Gospođo ovo je tako staro da je bolje kupiti novu, ovo vam se ne isplati popravljati. " I uzme 60 kuna za dolazak. Bez računa. Pa nije nastavnik kriv zato što učenik uzima dodatne satove iz nekog predmeta. Ili biste možda željeli da dodatne satove u slobodno vrijeme daje besplatno?
Srećom članak o instrukcijama nije poput bezobraznog naslova. Roditelji su isključivi krivci za „bum“ instrukcija. Ako djetetu treba pomoć u učenju mišljenja sam da mu je treba pružiti, ali većina učenika je lijena te im ni instrukcije ne mogu pomoći. Cijena sata od 40 do 200kn? Pa zašto ne, ako to netko želi platiti. Lektori cijene svoj rad od 10 kn po kartici do 50, vjerovali ili ne. Za isti tekst, ljudi s istim obrazovanjem.
„Krpanje profesorske plaće“... zar bi profesori trebali svoju plaću krpati maljanjem stanova ili nekim drugim radom za koji nemaju kvalifikacije? Zar nije prirodnije ako već moraju dodatno raditi da bi prehranili obitelj da rade ono što znaju raditi? Mislim da ne treba moralizirati oko cijena instrukcija, ali svakako se treba zapitati zašto se ocjena „dovoljan“ ne doživljava kao ocjena dovoljan. Svi bi htjeli „odličan“. A dovoljan je ocjena kojoj i ime kaže da označava znanje koje je dostatno da bi se dalje moglo pratiti gradivo. Tu je problem, svi bi htjeli visoke ocjene za nikakvo znanje.
Nadalje, treba se upitati i o moralu "pušiona". Zar to nije javno poticanje učenika da tako nazivaju svoje profesore? Je li to rječnik koji treba doslovno prenositi u tekstu o instrukcijama? Zar novinarka nije mogla nadići primitivnu razinu ovog razgovora i komentar učenika parafrazirati, napisati npr da je dotična profesorica preblaga i da ne zna zauzeti stav u razredu kao bi održala disciplinu i gradivom privukla pažnju učenika? Među svakim žitom ima kukolja, među nastavnicima također, ali neka novinari ne misle da je u njihovim redovima drukčije, a tome nije dokaz samo ovaj članak.
Činjenica je da naše školstvo nije onakvo kakvo bi se moglo poželjeti, ali pitam vas zbog čega se društvo uopće ne trudi da mu pomogne da se poboljša, a novine se razmeću ovakvim člancima kako bi ga prikazale gorim nego što jest. Pitam se kako je dotična novinarka uopće uspjela u svom radu kad je bila sudionica tako groznog školskog sustava? Ili se možda školovala u inozemstvu?
Post je objavljen 15.09.2009. u 20:54 sati.