Poslušala sam sve vaše savjete, i slušat ću ih i nadalje.
Želim vam reći da je ovo početak, bit će tu svega, ali mi je glupo otkrivati više. Ipak, hvala vam na svim komentarima.
Otišla je u kuhinju i sačekala policiju. Tresla se. Bojala se. Nije znala što sada. Što kada joj policija kaže da ode iz kuće, gdje će onda? Neće sigurno usocijalnu službu. Ona nema nikoga, osim... Osim oca koji je prije 13 godina rekao da ide na poslovni put i nije se vratio. Nikada... Nije znala kako se zove, nije imala fotografija o njemu, nije imala ništa! Stavila je glavu na hladnu kuhinjsku ploču, kako bi rashladila tijelo i razumnije razmišljala.
Mozak joj je opet počeo raditi sto na sat. Pokušavala se sjetiti neke fotografije, nečega, bilo čega, a da je na njemu bila slika od oca, njegovo ime, potpis. Slike su joj se vrtile pred glavom, zatvorila je oči i slike su navirale, a kapci su joj titrali. Stisnula je šake i onda se sjetila! Među maminim papirima je pronašla jedan dokument. Na njemu je bilo neko muško ime s njezinim prezimenom: Bay. Ustala se i otrčala u podrum.
U podrumu je sve mirisalo na kemikalije i starost. Upalila je svjetlo i pronašla prvu kutiju te ju otvorila, posklanjala igračke i otvorila fascikl s dokumentima na kojima je pisalo Brak. Valeriji se iz naslova fascikla učinilo da je za majku brak bio samo jedan posao, koji baš i nije uspio. Postalo joj je hladno u toj pidžami, ali se morala koncentrirati na papire. Počela je čitati prvi, samo obično pričanje što je brak, pa onda tek njegovo ime. "Peter Bay", rekla je tiho, zamišljeno. Rukom je prešla preko imena, kao da dotaknuvši ga može vidjeti njegovo lice. Spremila je fascikl i popela se gore, razmišljajući o njenom ocu. Dok se penjala u daljini je čula zvukove sirene policije. Stresla se. Taj zvuk ju je plašio, nekako ju je podsjećao na mamino tijelo, na ubojicu, na cijelu proteklu noć.
Popela se na kat, oprezno išla niz hodnik i zaustavila se pred vratima gdje se sve zbilo. Soba je bila okupana sunce, nekoliko zrnaca prašine plesali su na svjetlosti, a majka joj je ležala u hladu, samo jednom nogom na suncu. Valeria je primjetila da se lokva krvi malo prošila i natopila tepih na kojem je često s mamom slagala puzzle ili bi sjela na taj tepih kada joj se nije spavalo ili je bila ljuta na mamu, pa bi protestirala sjedeći tvrdoglavo.
Zvuci sirene bili su sve bliži, a Valeriji je sve više i više sjedala misao da više nikada neće čuti glas svoje majke, da više nikada neće doći po nju pred školu, da joj se više neće smješiti. Sjela je na parket u hodniku i gledala mamino tijelo. Ubrzo joj se zamutilo pred očima i nejasno je vidjela majku, a onda je suza potekla niz obraz. Bila je vruća i kada joj je došla do usnica bila je slana. Obgrila je svoje koljena i čula otvaranje automobilskih vrata, a neumorne sirene prestale su pištati.
Pokucali su na vrata, Valeria je ustala, obrisala suze, te se spustila dolje, umorno i tužno, bolesno i napušteno. Osjećala se baš tako, kao i psići koje je zimi znala vidjeti kako leže u mračnim uličicama i tresu se. Otvorila je vrata i pred njom se pojavila hrpa ljudi. Dva policajca, dva bolničara, te još dvoje koji su bili iz Krim policije i jedan čovjek koji ih je vjerojatno predvodio i koji je imao brkove i dugačak kaput. Zagledala se u njih, a čovjek u kaputu, za koji je predpostavila da je inspektor ili detektiv, ili što god već, biljio je u nju. Ekipa iz krim policije pogledala ju je začuđeno, a ipak je znala da je analiziraju, gledaju je li sposobna za phisijatriju. Svi su ti muškarci samo gledali, a jedan se bolničar probio pokraj nje i potrčao gore na kat. Drugi je pak, upitao nju kako se zove:
"Kako ti je ime, malena?" pogledala ga je u oči, imao je tako dobre i brižne zelene oči. Odgovorila mu je tiho, iako je pokušala biti snažna, a ne potresena i tužna.
"Valeria, Valeria Bay."
"Ti si dobro, zar ne?"
"Da, samo moja mama...", pognula je glavu, a bolničar ju je primio k sebi i zagrlio, Valeria je opet osjetila navalu suza, ni sama nije mogla vjerovati koliko je danas ustavri plakala, koliko je suza prolila. Boljelo ju je, morala je, trebala je. Bolničar se odmaknuo i rekao svoje ime:
"Ja sam bolničar Mike", uljudno joj se i suosjećajno nasmješio, iako nije bila sigurna da mu je u očima vidjela iskrenu suosjećajnost, već onu rutinsku, koju je vjerojatno morao pokazivati cijelo vrijeme.
"Mike! Dođi gore, molim te!" bolničar je pogledao prema stepenicama, namrštio čelo, pa ponovno pogledao u nju i poklonio joj još jedan osmjeh, te otišao gore. Valeria je krenula za njim, i nije ju potjerao.
Dok se penjala, vidjela je i čula bljeskova fotoaparata, te riječi : "Isuse Kriste! Ovo je grozno!", zatim jedno ah!, pa opet tišina. Bolničar je ušao u sobu i brzo se zaustavio.
"Ja nevjerujem! Ovo je...", okrenuo se za sto osamdeset supnjeva i duboko uzdahbuo. Valeria je gledala u njega. Mislila je, Ja sam to gledala, kako je meni onda. Ali nije ništa rekla, samo se naslonila na štok i tužno ga gledala. Jedan od forenzičara koji su fotografirali i gledali tijelo se nadovezao na bolničara
"Najgore što si ikada vidio?", forenzičar se sagnuo, okrenuo mamino tijelo te ponovno očeo fotografirati. Bolničar se ponovno okrenuo k tijelu, progutao slinu i samo lagano kimno glavom.
Inspektor koji je do sada samo stajao u kutu, ruku na bokovima i suzenoih očiju kao da ne može vjerovati vlastitim očima, trgnuo se iz svog polusna, te pogledao u Valeriju koja je gledala što forenzičari rade. Pratila je svaki njihov korak: vidjela je da su počeli kopati po ormarima, tamo su našli manim džemper koji Valeria stiskala, otvarali su ladice i nisu našli niša što im je privuklo pažnju. Naposljetku jedan ih je mršavi forenzičar zamolio da izađu van, a svi su kimnuli i izašli. Inspektor je Valeriu zamolio da pođe za njim. Otišli su u kuhinju. Kuhinja je sada bila svjetlija, Sunce je prodrlo u nju.
"Ja sam inspektor Raul. A ti?" pogledala je njegovo meku, boju čokolade kožu, oči su mu bile također mliječno čokoladne, a ti brkovi uredni i zanimlji.
"Valeria"
"Lijepo, koliko ti je godina?"
"13", prvi put to je rekla kao da joj je svejdno, inače bi svoje godine rekla s ponosom, ali inspektor kao da nije mario.
"O, pa ti si već velika djevojka!" spustio je taj razdragani i veseli ton te ju pogledao duboko u oči, neko je vrijeme proučavao njezino lice, a onda ju upitao "Mogu li ti postaviti nekoliko pitanja?", Valeria je znala što to znači, pa je samo kimnula glavom.
"Možeš li mi za početak ispričati sve što se dogodilo?"
Post je objavljen 18.09.2009. u 16:58 sati.