Najdostojanstvenije suze koje je svijet ikad vidio.
Ležala sam sinoć u krevetu, na leđima, s jednom rukom ispod glave, a drugom položenm na trbuh. Čudna navika koju imam već godinama, da samu sebe češkam po trbuhu kad mi je loše. Uisitnu čudna navika.
Oluja je došla brzo, u trenu, munje su bljeskale, a gromovi udarali tako jako da su se zidovi tresli. Kiša je lijevala, ne kao iz kabla, već poput otrovnih strelica, tako silovito da bi se okladila kako je mogla zarezati nečiju kožu.
Te kapljice vode.
Do krvi.
Suze su došle same. Nisam ni primijetila, tako u polusnu, gdje plešu po mojim obrazima. Pomislila sam da su prsti, podsjećale su me na tvoje prste koji mi miluju lice. Nisam primijetila da plačem.
Počelo je od jednostavne misli.
Nije fer.
Oluja je i dalje bijesnila oko mene, kao da sam je upravo ja pozvala, da ispuca moj bjes na ovaj svijet, kad ja već ne mogu.
Tek tada sam primijetila da plačem, ako se to može nazvati plačem. Bez jecaja, bez uzdaha, bez treptaja, suze su same klizile iz mojih očiju.
Poput neke plemkinje, plakala sam bez riječi, plakala sam bez plača, samo su suze bile tu da dokažu da uistinu i jesam plakala.
Oluja je prošla jednako brzo kako je i došla, posljednja kap kiše je ispratila posljednju suzu. Nisam se natjerala prestati, samo su otišle.
Jutros sam shvatila za koga su bile.
Jer anđeli plaču, ove suze su za anđele i za svijet koji nije fer.
A ovaj post posvećujem:
Osobi, jer su ipak suze počele s njegovim rječima. Nije fer...
Didi , koji najviše od svih nas živi za anđele...
viam inveniam , koja je pomogla da svijet bude malo više fer...
Black Angel , koja mi je pomogla vratiti krila...
I svima ostalim koji razumiju...
Post je objavljen 14.09.2009. u 11:04 sati.