Marketing
Ciklus japanskog filma 2009
Tradicionalno,kao i svake godine u kinu Tuškanac u Zagrebu održava se
ciklus suvremenog japanskog filma.Ciklus započinje 28. rujna a završava
7. listopada 2009. godine.Tema ciklusa je obitelj i problemi s kojima se
suočava u komunikaciji sa izvanskim svijetom.Ciklus započinje i završava
animiranim filmovima,između kojih će se prikazati 6 igranih filmova.Cijena
karte je 10 kuna po projekciji.U temu ovogodišnjeg ciklusa uvest će nas
jedna od najvećih poznavatelja japanskog filma u nas a i šire gosp. Tanja
Vrvilo:
Kretanja japanskog postobiteljskog filma
Iako su se najbolji obiteljski filmovi bavili sviješću pojedinaca u privatnom prostoru
obitelji i obiteljske kuće (imenovani sintagmom 'moj domizam' home-ism),pojmovi
doma i obitelji neraskidivo su isprepleteni s izvanjskim svijetom.Mikrosvijet obitelji
oduvijek je zrcalio velike mijene japanskog društva
Prije točno šezdeset godina Yasujiro Ozu je u svojem manifestnom obiteljskom
filmu Kasno proljeće tematizirao tjeskobu od (raspada) obitelji.U filmu,lik kćeri
Noriko ne žudi za prekidom djevojačkog života i stvaranjem nove obitelji. Razlozi
njezine 'neprirodne' pobune ostaju nejasni,ne otkriva nam ih ni Ozuova režija niti
gluma Setsuko Hara.Podjednakog su intenziteta slike bliskosti oca i kćeri,slike
neostvarene veze s očevim asistentom Hattorijem,krutog konzervatizma mlade
žene ili, možda,njezina radikalnog individualizma. Iz perspektive negdašnje slike
patrijarhalnog obiteljskog sustava,kao što je naglasio Tadao Sato:„Kći postaje
poput majke,a dodijelivši joj tu ulogu Ozu nastoji ispuniti prazninu izazvanu gubitkom
očeva autoriteta."
Japanski se obiteljski film desetljećima bavio vlastitim prazninama.Posljednjih je
godina u mnogim,tematski različitim filmovima zamjetna refleksija o drukčijim,
labavijim vrstama zajednice,hibridnim vrstama obitelji, često i bez stvarne obitelji,
utopijskoj obitelji budućnosti,nastaloj nakon tjeskobe,praznine,poslije obitelji.
Život ide dalje,govore novi postobiteljski filmovi,poput Hodamo,hodamo (2008.)
Hirokazua Koreede ili Tokijske sonate (2008.) Kiyoshija Kurosawe.Filmove u
ovogodišnjem uzbudljivom putujućem programu Japanske fondacije pokreću neki
simptomi 'smrti' ili odustajanja od obitelji u njezinom dvostrukom privatnom i javnom
osjećaju svijeta.No,likovi nemaju vremena žalovati,u međuprostoru nostalgije i
budućnosti bave se posljedicama tajni i laži (Boku n chi/ Moja kuća, Junji Sakamoto,
2003.;Kuchu teien/Viseći vrtovi,Toshiaki Toyoda, 2005.),religioznog fanatizma
(Kanaria/Kanarinac, Akihiko Shiota),rata (Garasu no usagi/Stakleni zec, Setsuko
Shibuichi, 2005.),rasne/manjinske (Pacchigi/Jednom ćemo to nadvladati,
Kazuyuki Izutsu) i rodne/seksualne (Hush! Ryosuke Hashiguchi, 2001.) diskriminacije,
bolesti/eutanazije (Han-ochi/Polovično priznanje,Kiyoshi Sasabe, 2004.),odrastanja
(Majo no takkyubin/Kikin servis za dostavljanje,Hayao Miyazaki, 1989.).Naizgled
eklektičan izbor filmova o sjećanju i strepnji od budućnosti uokviruju dvije anime,
ratna obiteljska drama Stakleni zec i film fantastike o djevojačkom sazrijevanju,
čežnji za slobodom i sjećanju na roditeljski dom Kikin servis za dostavljanje.
Osnovna podjela japanske kinematografije na prvi žanr filmova povijesne tematike
jidai geki i suvremeni film gendai geki,koji je procvao 20-ak godina poslije u studijima
Kamata filmske kuće Shochiku,utemeljila je dvostruki osjećaj prostora:vanjski i
unutarnji, javni i privatni,materijalni prostor kuće i dom kao imaginarni prostor bilo gdje.
Povijesni je film s likovima samuraja bez gospodara,kockara yakuza,prognanika i
izopćenika razvijao koncept nomadizma, bivanja u kretanju.Iako su se najbolji obiteljski
filmovi bavili sviješću pojedinaca u privatnom prostoru obitelji i obiteljske kuće
(imenovani sintagmom 'moj domizam' home-ism),pojmovi doma i obitelji neraskidivo su
isprepleteni s izvanjskim svijetom.Mikrosvijet obitelji oduvijek je zrcalio velike mijene
japanskog društva. Japanski postobiteljski film više nije nužno vezan uz koncept kuće,
njezin statičan,privatni prostor.Postao je nomadski.Ključni arhetip japanskog povijesnog
filma bio je lutalica,tumaralo,čije je tijelo bilo prva i posljednja stanica njegova doma.
Matatabi,životopis lutalice,zvao se jedan od prvih tipova ranog povijesnog filma,a danas
njegova djeca tumaraju gradovima japanskog postobiteljskog filma.
Što bi bilo da Noriko prije šezdesetak godina nije odigrala svoju obiteljsku ulogu ?
„Nastavila bi živjeti“,daje naslutiti Akihiko Shiota na kraju Kanarinca,najintrigantnijeg
filma u ovome ciklusu.
Tanja Vrvilo
U ciklusu će biti prikazani slijedeći filmovi:
Kikin servis za dostavljanje
Hush!
Moja kuća
Jednom ćemo to nadvladati
Kanarinac
Polovično priznanje
Viseći vrtovi
Stakleni zec
...nikako propustiti...
Post je objavljen 26.09.2009. u 23:23 sati.