Večeras, kao i mnogo puta ranije, prije razdoblja odgovornosti, stresa i panike, sjedam za komp, noge su na prozoru, dim cigarete se razlijeva sobom (Da, shvatili ste. Rađe ću se u konačnici odreći hrane i sexa, nego cigarete. JBG.)
Sve se promijenilo. Odrasla sam.
Ne zajebava mi se više - nemam vremena.
Nema ni smijeha kao prije - nemam vremena.
Postoji šačica meni iznimno dragih ljudi (mnogi i odavde) koje nisam vidjela godinama - nemam vremena.
Odlučila sam zajebati vrijeme, postati mu gazda i naučiti ga da ono radi za mene, a ne obratno.
Dijete je krenulo u školu. Ja sam promijena mnoge stvari u svojoj glavi, na svom tijelu i u svom životu.
No jedna je činjenica uvijek tu. Prisutna stalno i prati me u stopu.
Postoje mnoge riječi koje ju opisuju, a ja koristim dvije; čežnja i nostalgija.
Već neko vrijeme živim s aktivnijom lijevom stranom mozga - onom koja živi u prošlosti (i budućnosti, no o njoj ne razmišljamo puno).
Sjećamo se mirisa, boja, zvukova i osjećaja, uglavnom detalja. I jako nam fale navedeni.
Voljeli bi da Zagreb ima more. I mamu, tatu i brata. I Zlatnu školjku. I "Marinkota". I Rivu i Pjacu. I Mandrač. Bilo bi lijepo kada bi lijevu polutku mogli poslati u Hvar, a desnu ostaviti u Zagrebu. Ali ne možemo, pa smo tužne, ja i moja lijeva...
Tužne smo i jer nas ljudi uglavnom ne razumiju. Jer nas osuđuju i rugaju nam se. Govore nam da smo si same krive i da smo takav krevet same prostrle.
A ne razumiju da volimo oboje.
I Zagreb, sa svojom veličinom, stisnut pod hladnim, bijelim pokrivačem, i Hvar, sa svojim pitoresknim, antičkim bojama i mirisima. Zagreb je naša ljubav, ali Hvar smo mi, naša duša, bit i esencija.
A želje i potrebe nisu megalomanske, dovoljno je samo biti tamo, biti dio prirode, mirisa i boja - biti TAMO.
I koliko god se tješile mišlju da će s vremenom proći (a u tome nam puno pomaže desna polutka, ulaže jadna iznimne napore i znoji se pritom), sve smo svjesnije da je to nemoguće.
A nismo krive što volimo dvojicu. Srcu ne možeš naređivati, ono ne sluša ni lijevu ni desu.
I zato nas, molim vas, nemojte osuđivati. Nemojte nam govoriti da smo same krive. Nismo to tražile i ne sviđa nam se to.
Samo nas zagrlite jer smo jako tužne, ja i moja lijeva polutka.
Post je objavljen 14.09.2009. u 00:07 sati.