Svijet je prevelik da bi dugačka pojedinačna priča u njemu išta značila. Svijet je suma malih nedorečenih detalja, jednako koliko je i sve što mi percipiramo suma malih podražaja koji promatrani zajedno čine teško preglednu cjelinu, koju je pak potrebno filtirati kroz sheme i trenutne potrebe. Cjelina (Svijet) je nepojmljiva, ali salijentni (čitaj: istaknuti) detalji nisu. Iz detalja vidimo cjelinu. Ili, barem, onaj dio nje koji želimo vidjeti, dio koji je i sam sastavljen od detalja koje vidimo, vođeni autopilotom. Ukratko, kontrola nikakva.
Rez na...
Rano jutro. Automobil, prljavo plav, oronuo, ali vozan. Vozač, adolescent razbarušene kose, u jednako casual trenirci s kapuljačom koliko je i sam auto casual naspram blještavo čiste i elegantno crne Alfe-Romeo iza njega, čeka na semaforu i mota cigaretu naslanjajući se na volan, pospan.
Zeleno svjetlo nikako da dođe.
Rez na...
Lunapark. Standardna hit glazba pada u pozadinu dok se vrtuljak podiže sa tla, G-sila u bubrezima, napola pojedena lepinja u ruci, pokušaj glumljene neimpresioniranosti, otkida još jedan zalogaj, oči čvrsto fiksirane na jedinu kristalno jasnu točku naspram ostatka užasno zavrćenog svijeta koji se najednom odlučio kretati brže od njega, kristalnu točku slijedeće leteće stolice u kojem jedan par, ne reagirajući na ništa, zatvorenih očiju (pobogu! zar pri ovim brzinama?) istražuje vlastite usne šupljine.
(slow motion)
Lepinja pada.
(/slow motion)
On bljuje.
Rez na...
Cvijeće na štandu, kraj predivne plavuše koja se smiješi nekom tamnokosom zalizanom muškarcu. Riječi dana izgovorene su na španjolskom. Kamera se udaljava, van iz televizora pred ofucani sivi kauč na kojem sjedi ispijena bakica sa smiješkom od uha do uha i njezin unuk, nešto manje oduševljen, ali ipak pogleda fiksiranog na svjetlonosnu kutiju. Kamera prilazi licu, zumira na smeđe oči, koje ispadaju tamnoljubičaste za žutim obrubom, nevažno, crne su u samom središtu, kroz njega putem živca, skačući kroz male grumene mijelina do centrale, velikog klupka živaca, krvnih žila i masti. Zastajući na stanici, naizgled važnom sjecištu, sa nekoliko desetaka ticala spojenih na nju, sa nekoliko vlastitih koji prespajaju poruku dalje, kamera zumira dalje, kroz oblak neurotransmitera do malih iona natrija, kalija, klora, koji prolaze kroz još sitnija vrata u stanicu, povremeno izazivajući električnu reakciju.
Kamera zumira i dalje, do jezgre jednog iona klora, do jedne male zvijezde oko koje se vrti 18 malih planetoida.
Teleskop se okrene prema galaksijama na horizontu i...
Rez na...
Mračna zadimljena prostorija, bas ponavlja četiri tona uz malo izmjene, bubanj je rudimentaran i jedva prisutan, tip pjeva "She was a real good woman, she wouldn't do me no harm..." Ona sjedi, puši i pije, večeras može podnijeti bivanje sobom. Ali ipak, želi nešto, želi nešto odmah. Savršeno pribrana i odlučna, svejedno se ljulja dok hoda kroz masu ljudi, korača u hinjenom pijanstvu do muškarca naslonjenog na zid i ljubi ga.
Rez na...
Snijeg vani, snijeg na zaslonu televizora, lažan ovaj puta. Gluho je doba noći. Sve je mirno, osim daljinskog upravljača na brežuljku mješine muškarca koji spava na kauču.
Začudo, ne hrče.
_____________________
Hmh. Talk about marginal-art.
Također, size, gunslinger.
Reasons? Sjeo, napisao, otišao. Barem nakratko uzburkao mulj stagnacije, barem nečim. Ajd.
Glazba: Fleetwood Mac – I Loved Another Woman (lonk)
Kierlan,
Tries To Remember The Face of His Father
Post je objavljen 13.09.2009. u 11:35 sati.