Marketing
Oči u oči s fobijom (ili oči u zube?)
Ne sjećam se koliko sam tada imala godina, no još nisam krenula u školu. Zaspala sam u dnevnom boravku i sanjala prekrasan san - da imam dugu, crnu kosu i prekrasne, snježno bijele zube. Smješkala sam se u ogledalo i uživala samodopadno u svojoj ljepoti. Kada sam se probudila, odmah sam potrčala do ogledala. To što je kosa bila plava i kratka nije me ni najmanje smetalo, ali pogled na moje trule mliječne zubiće bio je strašan... Već u toj dobi mrzila sam zubare i vjerujem da je svaki pokušaj uvjeravanja bio unaprijed osuđen na propast. Sjećam se mrkog pogleda neke zubarice, vjerojatno naše školske, nakon što sam je refleksno tresnula po ruci... S druge strane, obožavala sam slatko, a briga o zubima bila mi je sporedna stvar na svijetu. Sve do tog sna koji me je natjerao na drugačije razmišljanje.
Nažalost, strah od zubara danas gotovo graniči sa fobijom, a trajni zubi nisu baš kvalitetni i izdržljivi. Neredoviti pregledi, nekvalitetna prehrana, trudnoća i dojenje te dugo odgađanje nekih većih, a neophodnih zahvata učinili su svoje. No, nedavno je kap prelila čašu i promijenila sam zubara. Ne zato jer bi bio loš već stoga jer mu idu godine, pred mirovinom je, a imala sam neke svoje želje... Dugo sam tražila preporuku za nekog strpljivog stomatologa koji s jedne strane dobro radi, a s druge ima razumijevanja za fobičare. Iako ne histeriziram na zubarskoj stolici i ne radim nikakve scene, zbog anksioznosti prvenstveno vezane uz djelovanje injekcije potrebne su mi male pauze, možda šetnja do wc-a i koja topla riječ... Blesavo i djetinjasto? Vjerojatno, ali što mogu... Pritom me ne tješi previše kada mi kažu - pa odlazak kod zubara nikome nije ugodan, nisi jedina, to je jedna od najčešćih fobija na svijetu i slično.
Novi me zubar na prvi pogled kupio. Prije dva dana napravila sam napokon ortopan i otišla na konzultacije. Detaljno mi je objasnio kakvo je stanje, što bi trebalo napraviti, koje su opcije, kako izgleda liječenje u koracima, koliko je vremena za sve potrebno i zašto, te naravno, koja je cijena. Razgovarali smo i o mojim strahovima, kako bih si mogla pomoći... Bila sam do kraja iskrena. Pomalo me sve podsjetilo na moj početak veze sa današnjim mužem kada sam se zaklela da više ne želim da netko otkriva moje mane "x" mjeseci ili godina kasnije... Neka na početku zna kako stvari stoje i gotovo - take it or leave it... Dopao mi se, razgovor je bio obećavajući.
Ponudio mi je ostvarenje mog sna - popravak svih zubi, implantate i mostove za one koje sam, nažalost, izgubila (srećom iza, pa se ne vidi) te, ukratko, novi početak. Kada bi sve bilo gotovo, mogla bih napokon imati zdrave zube koje ću kasnije redovito kontrolirati i u hodu raditi manje popravke. Ujedno je to vrlo bitno kako bi se odgodila pojava parodontoze (ako mi je suđena). Naime, imam je u genima, a ona se uz odgovarajuću higijenu i održavanje zdravlja zubi može bitno odgoditi. Parodontoza je strašna i želim učiniti sve kako bih joj pokušala umaći ili je barem jako usporiti kada jednom dođe vrijeme... Da ne duljim, sve skupa moglo bi biti gotovo do proljeća, možda već prije mog rođendana....
Problem? Takvi zahvati imaju svoju cijenu koju nije moguće progutati bez kredita... Kada bih išla preko HZZO-a, ne bih neke stvari mogla dobiti jer nisu neophodne. S druge strane, on ionako nema ugovor s HZZO-om, privatnik je. Neću kukati vezano uz cjenik jer je povoljniji od mnogih drugih, a poznato je da ti neki zahvati i novi materijali koštaju. Protetika je oduvijek bila skupa. Ali treba sve pažljivo zbrojiti, vidjeti što se može i odlučiti.
Tako imam s jedne strane jednu od najvećih životnih želja (ujedno rješavanje jedinog svog kompleksa s kojim se bezveze opterećujem), a s druge jedan od najvećih životnih strahova. Ova cijena stoga ne uključuje samo iznos u kunama ili eurima nego dane, tjedne i mjesece hladnog preznojavanja čije razmjere uopće ne mogu objasniti nekome tko nije upoznao pojam fobije. Operacija žuči zajedno sa oporavkom bila mi je manje stresna od zubara, vjerovali ili ne. A u tome mi ni kredit ne može pomoći... No, maštanje o jednom jutru kada ću se probuditi s mišlju da su moje kalvarije napokon gotove, da od danas nadalje samo moram redovito kontrolirati zube (uz, naravno, neizostavnu higijenu), da nema više niti jednog karijesa kojeg smo propustili, da su sve blombe nove, čiste, bijele... Ta je misao poput najljepšeg sna kojeg nadilaze samo maštanja o sinu i, nadam se, još jednom djetetu. Ništa se ne može s time mjeriti - niti želja za normalnim uvjetima na poslu, niti želja za još kojim kilogramom manje...
Sljedeći tjedan tako bi mogao biti početak novog početka, suočavanje sa demonima i konačna pobjeda nad silama zla - ma kakav horor, kakav SF! Nema maglovite močvare niti vanzemaljaca ljudoždera! Zubarska stolica bit će glavno poprište svih zbivanja...
I ponovno mala, osobna propaganda - čitajte me na Edusexu. Novu kolumnu možete pronaći na ovom LINKU.
Post je objavljen 13.09.2009. u 05:46 sati.