I opet gledam crne zakopane misli
sa tvrdom pločom iznad.
Hoće li se ikada vratit,njihove
sluge me muče,ali su samo obični.
Obični dok smišljaju nove laži,
obični dok me gledaju i traže
gdje da me ubodu.
Budnih očiju pratim korake i riječi,
usnulim umom zamagljujem istinu.
Kroz smijeh me privlače,
njihova igra ne prestaje.
Prolazim kroz dvorište želja
šetam po oštroj travi,
slušam ugodne zvukove mase,
prihvaćam bol jer ne razumijem.
Kraj dugih razgovora s neobičnim pjesnicima,
izlazak obnovljenog sunca,
pad mojih zvijezda.
Post je objavljen 11.09.2009. u 22:33 sati.