Piše Bojan Klima
Teroristički napadi na New York i Washington, koji su se dogodili prije osam godina, bili su vjerojatno najveća tragedija u američkoj povijesti. Kao što se ljudi poznije dobi sjećaju gdje su bili kada je ubijen John Kennedy, danas Amerikanci točno znaju gdje su se zatekli tog blještavog, rujanskog jutra kada su se oteti zrakoplovi obrušili u Pentagon, jedno polje u Pennsylvaniji i u Svjetski trgovinski centar.
Ja sam u Svjetskom trgovinskom centru prvi i jedini put bio 1986, na Božić. U Ameriku sam došao tek prije nekoliko mjeseci, na studij, a zimske sam praznike proveo kod Gavre, prijatelja iz vojske, inače iz Beograda, koji je već dvije godine živio u New Yorku. Šetali smo Manhattanom i došli do Svjetskog trgovinskog centra. Nikad nisam vidio nešto veće (očito, zbog takvih građevina postoji hrvatska riječ 'neboder'). Morali smo se dobro savinuti u struku, prema natrag, kako bi Svjetskom trgovinskom centru vidjeli vrh.
Na vrhu je bio vidikovac s kojeg se pružao fenomenalan pogled na cijeli New York. Puhao je strašan vjetar. Do nas je u dopirala buka grada, i moj se prijatelj morao dobro proderati da mi priopći sljedeću misao – 'ej, bre, Klima, pre pet godina smo bili u Raškoj, a vidi gde smo sada!'
Tko bi uopće mogao zamisliti da ću 15 godina kasnije, na poslu, u Glasu Amerike, u čudu promatrati kako se ta ogromna građevina ruši poput kule od karata, pod naletom otetih letjelica?
Šok, panika, tuga, bol zbog tragičnog gubitka… Baš kao i 11. rujna 2001., to su osjećaji koji danas obuzimaju Amerikance.
Na Nultoj točki, u sred newyorške financijske četvrti, danas je veliko gradilište, puno buldožera i dizalica. U sivo i kišovito jutro, pročitana su danas tamo imena tisuća žrtava i održani komemorativni govori. U čast poginulih policajaca i vatrogasaca – koji su bez okolišanja pohitali u plamteće nebodere da spašavaju svoje sugrađane – svirale su gajde.
Post je objavljen 11.09.2009. u 20:05 sati.