Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vjeraufanjeiljubav

Marketing

Ego

preuzeto sa bloga www.kriz-zivota.com/blog/mystic


Što je Tamna Noć Duha?



Naš “Temeljni Sistem”

Čini se da tamna noć sadrži dva aspekta. Tamnu noć osjeta, gdje se Bog fokusira na našeg “izvanjskog čovjeka” i na ono što činimo, dok se u tamnoj noći duha Bog fokusira na našeg “unutarnjeg čovjeka”, odnosno na ono što jesmo.

[Važno je naglasiti da ne možemo Boga podvrći našim ograničenim mjerilima i da je on vlastan da sa svakim od nas komunicira na način na koji On zna da je najbolji i najprimjereniji. On će izvršiti svoju vlastitu volju u našim životima na način na koji je to najadekvatnije za nas. 1 Kor 12:11 kaže da Bog daje darove “kako On hoće” i vjerujem da je identičan princip primjenjiv i u Njegovim planovima za naš život. On će to ispuniti na način za koji samo On zna da je najbolji.]

Razlika uzmeđu dviju noći može se najbolje oslikati analogijom između vatre i komada drveta. U prvoj noći (osjeta), vatra samo zahvaća površinu drveta, dok u drugoj noći (duha) vatra potpuno spaljuje drvo. U tamnoj noći duha Bog ide ispod same naše ljudske prirode. On naš “temeljni sistem” - sve naše predrasude, pretpostavke, tajne navike, skrivene motive, sva naša ego-centrična djelovanja i stremljenja izlaže vatri Duha i eliminira ih.

Zbog naših pretpostavki, iskrivljenih percepcija, devijacija ukorijenjenih duboko u nama, u samoj srži našega bića, vrlo često hodimo daleko od života u slobodi Duha. Mnogo onoga što “činimo” utemeljeno je na onome što “vjerujemo”. Naš sustav vjerovanja ne samo da je stup i potporanj naših misli i osjećaja, on također utječe i na sve ono što mi činimo, na sve naše djelovanje. Stoga, ako želimo promijeniti naše ponašanje, moramo otkriti u koje to neistine mi vjerujemo. Jednom kada smo im bili izloženi, kada smo ih vidjeli, kada smo ih priznali, odbacili, a zatim prihvatili pravu istinu, naše ponašanje se mijenja automatski. Naprimjer, ako vjerujemo da Bog manifestra svoju ljubav tako da dozvoljava da se samo “dobre i divne” stvari događaju u našem životu, tada, kada nam se dogodi nešto “loše”, naš sustav uverenja govori nam da nas Bog više ne voli. Stoga je imperativ da zamijenimo ta lažna uvjerenja naše prirode pravom, Božjom Istinom.

Dakle, nije nužno da je grijeh taj na koji se Bog fokusira u ovoj drugoj noći (mnogo ljudi koji se nalaze u ovom stadiju već su jako iskusni vjernici i već dugo hodaju putem Njegove Ljubavi), nego na našu samu ljudsku prirodu – našu orijentiranost na same sebe, našu samo-dostatnost, samo-zaljubljenost i sve naše “naravne navike” koje ne odražavaju Njega. To su stvari koje Bog želi izvući iz nas i eliminirati ih, jer nas ti stavovi često znaju odvesti u grijeh (i postati “korijen” naših grijeha). Dakle, u tamnoj noći duha Bog razlaže naše unutrašnje biće i čisti nas od naših unutrašnjih devijacija, iskrivljenih načina bivstvovanja, a počesto i od naših skrivenih grijeha.

Job je savršeni primjer. Svakodnevno je već priznavao svoje grijehe kada je Bog dozvolio da mu se počnu događati zastrašujuće stvari u životu. Bog čak govori na početku knjige da je Job bio pravednik. Bio je savršen, revan i bojao se Boga (Job 1:8). Ali je, u patnji i tamnoj noći, koje je Bog dopustio da se spusti na njegov život, Job umro svojoj lažnoj religioznosti, svojim površnim afektivnostima, svojoj rigidnoj teologiji i svojim iskrivljenim pogledima na Boga, umro je svemu onome što je bila zapreka za njegovo istinsko duhovno jedinstvo i sjedinjenje s Bogom.

Tamna noć duha je ono djelovanje koje je doslovno opisano u Poslanici Hebrejima 4:12. To je način na koji Bog razdvaja našu dušu i duh. To je postepeno prodiranje Duha Svetoga kroz sve nivoe naše duše do njezinih najdubljih dubina. U toj noći, Bog nam usmjerava pogled na sve ono za što, na prvi pogled, smatramo da nije u konfliktu s Njegovim načinom djelovanja: naš površni pogled na stvarnost, naše nade, naše afekstivnosti, naša osjećajnost, naša percepcija, naša revnost, naša uskogrudnost, naša stremljenja, naši osjeti, naše religiozno iskustvo i naše duhovne utjehe. To su neka od naših uvjerenja koja počesto hrane naš ponos, našu ego-centričnost i našu samo-dostatnost.

Te navike i ta egocentričnost koja nam je svojstvena ne bi se nikada promijenila da ih Bog ne izvuče iz nas i ne ukorijeni nas u Njegovoj Ljubavi. Ponavljamo, ti i takvi stavovi i uvjerenja nisu nužno grijeh, nego su jednostavno rezultat onoga što jesmo – što smo ljudska bića. Ovakvo naše “prirodno gledanje na stanje stvari” nastali su kao plod našega odgoja, kao rezultat utjecaja drugih na naš život, naših navika i na kraju kao produkt naših predrasuda i unaprijed izgrađenog sustava vrednovanja stvarnosti i događaja u našemu životu. Ta “čovječnost” nikada neće u potpunosti nestati, uvijek će biti prisutan bar mali djelić nje. Ona je ono što se naziva “tijelo”. Ipak, Bog nam želi otkriti i taj dio nas kako bi ga bili svjesni, te kako bi ga bili spremni razapeti na Križu. Kako bi dospjeli u Sveti Prostor Našega Srca u kojemu Bog boravi, nije dostatno samo raskrstiti s grijehom, nego i lažno “ja” mora biti raspeto. Tada, i samo tada će u nas moći biti ulivena Punina Duha i samo tada ćemo moći biti sposobni početi donositi plodove Kraljevstva Ljubavi.

Primjeri naših ego-centričnih načina djelovanja

Bog želi da ga upoznamo na jedan izuzetno blizak način, ne samo kroz našu dušu (gdje osjećamo kako Njegov život struji kroz nas), nego i kroz naš duh (gdje osjećamo Njegovu prisutnost). Da bi to postigao, On mora ne samo prokazati “sve što činimo” a što “nije od vjere” (tj., naš grijeh), nego mora prokazati sve naše “ego-centrične načine bivstvovanja” (ono što jesmo). Ti “prirodni načini gledanja na stvari” iako se ne smatraju grijehom, moraju biti iskorijenjeni jer su oni pogrešan sustav vrednovanja i iskrivljeni temelj na kojemu gradimo naše živote. Ako nisu raspeti, oni mogu ne samo suziti djelovanje Duha Svetoga u nama, nego mogu priječiti i našu intimnu povezanost s Bogom.

Bog želi sav naš negativni samointeres, svo podilaženje vlastitim slabostima, svu zavist, svu osvetoljubivost, okrutnost, ludost, egocentrizam, posesivnost, ovisnosti, navezanosti i sebičnost potpuno ukloniti iz naših srca. Ova isključiva usmjerenost na same sebe ne samo da narušava naš odnos s Bogom, nego očito utječe i na sav naš odnos prema drugima. Dok te negativnosti ne budu uklonjene iz naših duša nikada nećemo moći imati onakvu intimnu povezanost s Bogom za kojom čeznemo. Mi moramo biti oslobođeni svih naših sebičnih stremljenja, nada, planova, čežnja, sviđanja, tuga, razočarenja, hvastanja, krivnje, uspjeha, neuspjeha i utjeha, i umrijeti svim željama koje nisu od Boga, za Boga i po Bogu. Kao što u Tužaljkama 3:40 piše:”Ispitajmo svoje putove i ponovno se okrenimo Bogu.”

Nekoliko primjera naših “prirodnih”, ego-centričnih stremljenja i načina bivstvovanja:

PRETPOSTAVKE. Pretpostavke su sva ona unaprijed stvorena uvjerenja o određenim stvarima, događajima i osobama. Pretpostavka, sama po sebi, očito nije grijeh. Ona su vrlo bitna sastavnica ljudske prirode. Međutim, pretpostavka može vrlo često biti vrlo ego-centrična i postavljena na krivim temeljima koji nas, ako ih ne preispitamo, mogu dovesti do samozavaravanja i ogorčenja, koje JESU grijeh koji nas može odvojiti od Boga.

OČEKIVANJA. Očekivanja su vrlo usko vezana uz pretpostavke. Očekivanje je ono na što reflektiramo pretpostavke što će se dogoditi u budućnosti, bilo da se tiče ljudi, stvari ili događaja. Ona su, također, vrlo bitan dio ljudske prirode. Na kraju krajeva, svi mi imamo očekivanja, ona su dio naše samo-orijentirajuće ljudske prirode. Očekivanja sama po sebi nisu grijeh. Međutim, ako naša očekivanja nisu ispunjena na način na koji smo mi to zamislili, mogu nas dovesti do razočarenja i sumnje, a što bi nas u ekstremnom slučaju moglo dovesti do sumnje i napuštanja Boga.

RAZOČARANJA. Razočarenje je neuspijeh da zadovoljimo svoje sebi-orijentirajuće pretpostavke i očekivanja. Ali ako razočarenje nije zauzdano i ako ga nismo riješili (odn., predali Bogu), ono nas, također, može odvesti u gorčinu, povlačenje i depresiju koji će nas, naravno, blokirati djelovanju Duha Svetoga u nama.

USAMLJENOST. Zaigurno nije grijeh biti sam. Bog je u nas usadio potrebu za društvom. Kako to piše u Svetom pismu – stvoreni smo za zajedništvo i ljubav. Ali ako dozvolimo da nas samoća potpuno obuzme i počne nam upravljati i mislima i emocijama, to može dovesti do sebične manipulacije i pokušaja “držanja svega pod kontrolom”, što opet može spriječiti djelovanje Duha Svetoga u nama.

Postoje nećistoće i devijacije u nama samima koje mogu nad nama imati potpunu kontrolu, a da ih uopće nismo svjesni. Te ambicije, nade, snovi, ciljevi, želje, očekivanja i pretpostavke su uvjerenja, vrijednosti i navike kojih ponekada uopće nismo svjesni. Međutim, oni su često pred-programirani postupci na kojima gradimo reakcije na sve ono što nam se događa u životu. Dakle, od vitalne je važnosti da nam ih Bog otkrije i pokaže, kako bi ih mogli prepoznati i predati Njemu. Tada naš Duh može biti posvećen, oslobođen i tada mu je dana sposobnost da nas Duh vodi, upravlja i usmjerava na načina na koji Bog to želi. (Usp. Ps 139:23-24)

Mi možemo razviti sposobnost da zavaravamo druge ljude izvanjskošću, “čineći dobra djela”, ali ako je naš duh zarobljen bilo kakvim ego-centricnostima ili samo-hvastanjima, to će biti ništa u Božjim očima. (usp. Izr 21:2). Jedino je Bog u stanju vidjeti i čitati naša srca i jedini On zna naše istinske motive i namjere.

15.4.2007. u 21:35
Objavio: AngelMyst



Post je objavljen 11.09.2009. u 10:24 sati.