Ah...memories...sjećanja. To je sve što nam je ostalo od zadnjeg puta. I ne žalim što smo to napravili, samo mi nije jasno di smo nakon svega. Jesmo li ostali? Da li postojimo mi? Možda ponovo, jednoga dana kada se nađemo u toplini osunčanog ljetnog dana, na magistrali od srca do usana. Možda se jednom vrate oni sati, najljepši i srcu najdraži. Nezaboravni. Nije mi žao…tko zna što bi bilo da se nije desilo? Žalim jedino što su ti posljednji sati kratko trajali, proletili su zajedno s onim vitrom pokraj mora… Hoćemo li ih ikada više uhvatiti?
Post je objavljen 10.09.2009. u 17:57 sati.