Tišina nekad srodnih bića
potpuno bezvućan zvuk
ko svića ugasla ispod starog sića
sobom zaglušujući prolama se muk.
Ponos ko brdo što premjestit se neće
a beznadnost silna tvrda
nešto tamno po zraku se kreće
usidrena ludost nikuda ne mrda.
Što je to čovjek kad tako je tvrd i krut
ne popušta pred vlastitom misli
kad neće kročit na svjetlosti put
kad krajevi srca već dobrano se stisli.
Samo Bog može premještati brda
samo Bog i nitko više
samo On otapa srca zakorjela tvrda
u kojima život još samo jedva diše.....
Dragi Bože premjesti brda svih brdovitih srdaca....
Post je objavljen 10.09.2009. u 17:15 sati.