Marketing
Ljubav prema neprijateljima
Hvaljen Isus i Marija, dragi blogosvijete, nadam se da ste mi svi dobro. Kao i svaki dan pročitam dnevna čitanja, ali ovo današnje je stvarno najzahtjevnije.
Današnje Evanđelje glasi:
Lk 6,27-38:
Ljubav prema neprijateljima
(Mt 5,38-48; 7,12)
27"Nego, velim vama koji slušate:
Ljubite svoje neprijatelje,
dobro činite svojim mrziteljima,
28blagoslivljajte one koji vas proklinju,
molite za one koji vas zlostavljaju."
29"Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. 30Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj."
31"I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima."
32"Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. 33Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. 34Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati."
35"Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima."
36"Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan."
Milosrđe i dobrohotnost
(Mt 7,1-5; 15,14; 10,24-25)
37"Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. 38Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti."
Ljubav prema neprijateljima
(Mt 5,38-48; 7,12)
27"Nego, velim vama koji slušate:
Ljubite svoje neprijatelje,
dobro činite svojim mrziteljima,
28blagoslivljajte one koji vas proklinju,
molite za one koji vas zlostavljaju."
29"Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. 30Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj."
31"I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima."
32"Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. 33Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. 34Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati."
35"Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima."
36"Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan."
Milosrđe i dobrohotnost
(Mt 7,1-5; 15,14; 10,24-25)
37"Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. 38Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti."
Ovo jest jedno od najzahtjevnijih dijelova Evanđelja. Ljubiti svoje neprijatelje, one koji su ti zlo načinili, one koji su ti nepravdu učinili, zbog koji patiš, koji su ti ubili najbliže i one koje ne mogu te smisliti? Tko to može? Tko?
Nekad mi se čini da je to nemoguće, no, ako je Isus mogao i mnogi sveci, što nama nedostaje i da mi to postignemo?
Koliku ljubav treba, Gospodine, imati Tvoj sluga da to postigne? Često se to pitam i često zapadnem u vrtoglavice i srdžbu zbog ti svojih grijeha koji su zbog nedostatka ljubavi uvijek prisutni.
No, sve to ovisi ipak o našoj predanosti prema Gospodinu i našoj želji da Njemu sve više sličimo. Mnogi sveci su svoje mučitelje dočikali s radosti i s radosti su primali njihove udarce i zbog te ljubavi prema Gospodinu su postigli ljubav prema neprijateljima i tom ljubav su mnoge obraćali. Imamo primjer svete Rita koje je uspijeli pomiriti dvije zavađene talijaske obitelji svojom neizmjernom ljubavi prema Gospodinu, otišla je u neprijateljske tabore i njegovala bolesnike njihove, iskazivala im ljubav i milosrđe i postigla neviđeni mir. Zbog toga svetu Ritu često nazivaju sveticom nemogućeg. Ali Bogu je sve moguće.
Isus je sam molio za svoje neprijatelje kada je molio Oca:"Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!"
Koliku ljubav mora imati netko tko je silovan da bi oprosti svom silovatelju? O, Isuse, sve se to čini nemoguće. Kako blagosloviti nekoga tko je ubio roditelju najmilije, kako zagrliti nekoga takvoga? Da, to može biti samo ljubav prema Tebi i želja da Ti budemo sve sličniji i molimo Oca da im oprosti, jer ne znaju što čine.
I velika je istina u ovim riječima - "I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.". Ljubimo druge i biti ćemo ljubljeni, činimo dobro i dobro će nam se činiti, ne nužno od istih ljudi, ali će nas Gospodin blagosloviti.
Jer živjeti sveto znači ljubiti bezuvjetno i grešnike i pravednike, bogate i siromašne, odbačene i prihvaćene, istomišljenike i neistomišljenike. Ljubav nije tolerancija, ljubav puno više, tolerirati nekoga ne znači ljubiti ga, nego samo iz pristojnosti ga podnostiti, ljubiti nekoga znači prihvatiti ga bezuvjetno sa svim njegovim pozitivnostima i negativnostima i pokušati dati toj osobi dio sebe, dio svoje ljubavi i tada će ta osoba se mijenjati i prihvatit će i ona vas. Često je to problem sa našim bližnjima, pogotovo roditelji i s onima koji živimo, ispada često da smo prema njima najlošiji i da su nam oni najveći neprijatelji, čisto zbog njihovih zahtjeva i naših protivština. To je tužno. Ali molitvom i ljubavi Kristovom to se mijenja.
I kada mi činimo dobra djela u našim protivštinama, to se Bogu mili, jer pobjeđujemo sebe i svoj ponos, poniznosti Bog ljubi najviše, a tako i mi postajemo milosrdni polako ispunjujući Isusovu rečenicu: "Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan." Jer samo s poniznosti možemo biti iskreno milosrdni, ne tražeći ni zašto zasluge niti pohvale ljudi, u neznatnosti pohoditi potrebite, starce i bolesne, obići prosjake i one neznatne, a ti prosjaci i neznatni često su u našoj okolici, oni su prosjaci ljubavi, ne novaca, oni žele možda samo malo pažnje i dodira, stisak ruke i koju dobru riječ.
Kad bi se u našoj Crkvi više milosrđe propovijedalo i više milosrđe činilo.
Mi ćemo biti mostovi Tvoga milosrđa Gospodine. Samo nam to dopusti, Gospodine, jer želimo prebivati u stanovima tvojim.
I ne suditi. Kako je to teško. Misli moje nekada su samo bile osude drugih, to je strašno. I vidio sam kako sudim, tako propadam, jer dok sudim tu sam pasivan i griješim, osuđeijem tuđi nemar, a ne potičem ga na rad, i sam činim nemar.
Praštajte veli Isus. Opraštati ne znači samo nekome oprostiti, nego tražiti oprosti i zaboraviti što se desilo*. Neki kažu da treba oprostiti, a ne zaboraviti nikad. To nije uredu. Želimo li ljubiti iskreno, zaborav je nužan i potpuni oprost to uključuje. Često trebamo oprostiti i sami sebi i Bogu i ljudima i tako treba tražiti oprost od sebe - svoje duše i srca - od Boga i od ljudi. Ljudi koji iskreno oproste ozdravljaju psihički i fizički, tražiti oprost Boga u sakramentu Ispovijedi donosi ozdravljanje duše i tijela i uma, jer Bog u Ispovijedaonici liječi, to je Njegova klinika.
Ah, Isuse dragi, kada ne bi bili toliko ponosni, pa da bi česće tražili od tebe oprost. Pomozi nam...
Ljubimo i uvijek mrzimo grijeh.
*Dodatak:
Koliko je Bog velik i koliko sam ja mali i neznatan, nesavršen i ohol, opet mi je pokazao kroz vas blogere i vaše komentare, ponizio me i natjerao na pokajanje i novo učenje. Najprije bih vas sve zamolio za oprost zbog neznanja i oholosti koje sam prosipao ovdje i zbog nesvjesnih riječi i nepromišljenih izjava. Uistinu, ovo mi je velika pouka, jer za neke stvari nisam komepntentan.
Ova stvar s oprostom i zaboravom me toliko izmučila i ove moje izjave o Franji, Aliji i Slobe, su me tolike proganjale jučer i danas, da se sam se morao posavjetovati s prijateljima i sa svećenikom, koji su mi dali lijepa objašnjena i potvrde da sam lijepo pogriješio.
Svećenik mi je otprilike ovako: zaborav nije nužan, čak i nije poželjen i nije moguć u neki situacijama, dobro je se neka sjećati nečijih postupaka, jer iako smo oprostili, valja biti oprezan pri sljedećem putu kada netko zgriješi prema nama i možemo djelovati unaprijed i spriječiti situaciju,ako je to moguće. Ako nije moguće, onda se treba nositi s posljedicama i tražiti pomoć Gospodina u svim teškim siutacijama. Naše nastojanje da tog neprijatelja ljubimo je izvan naših mogućnosti, ali naše htijenje Bog vidi i blagosljiva i omogućava nam da ipak uzljubimo i budemo sličniji Njemu. Ovo se slaže s Evanđeljem, ali ono nas opet poziva na opraštanja. Isus kaže do 77 puta 7 oprostiti, ali ne i zaboravati.
Što se tiče, Domovinskom rata i moga stajališta prema njemu i zašto sam svrstao Franju, Aliju i Slobu u istu kategoriju, to bilo naglo i to je zbog moje mržnje prema ratu, bilo kojem, zvao se on sveti, domovinski....
Nisam nigdje rekao da smo mi Hrvati vodili agresorski rat, neka me snađe zlo ako jesam, mi smo se branili i krvlju obranili naše domove. Ja sam iz Tomislavgrada, Šuica je bila prva crta obrane. Cijenim sve borce za domovinu, sve one koje su stali u ime naroda i čuvali domove, žene i djecu, starce i one koje su se pošteno borili i koji su dali svoje živote i duše za nas da bi sada imali ovo malo zemlje za koju možemo reći da je naša. Iako sam ja iz BIH osjećam se materinski vezan za RH.
Ali uvijek se pitam zašto? Zašto se to moralo desiti? Ovčara, Vukovar, Knin, Srebrenica, svi ti silni zatvori i logori, svi ti zločini nad civilima sa svih strana? A sve su to bili obični ljudi, seljaci, građani, ljudi koji nisu bili veliki u očima svijeta... Zašto nisu političari uzimali puške i bili uz te silne borce, zašto neki koji su bili 90 protiv RH, sada se bore za vlast u istoj državi? Zašto je domobran ustaša? Zašto je HDZ zaradio na račun rata? Zašto su toliko promijenili etikete? Zašto međunarodna zajednica nije reagirala odmah? Zašto se Vukovar desio? Zašto mnogi imaju toliko materijalne koristi na račun onih koji su poginuli u ratu, zašto je netko zaradio na nepošten način na njihovim životima? I da li je netkome ovaj rat bio u interesu? Tko je želio da se kod nas ratuje? Gdje je prava Istina?
Zašto su toliki nestali?
I danas se pitam, zašto su se ovi silni ljudi borili, zašto se to ne cijeie, zašto Crveni blate DOMOLJUBLJE i izdaju Domovinu koja je na ovim prostorima od stoljeća 7., zašto se danas odričemo onoga što smo već 14 stoljeća, zašto Plavi prodaju državu sotoni, uništavajući moral i djecu mnogi obitelji pustim zakonima? Zašto ova država želi izgubiti svoj identitet ulaskom u zajednicu naroda koja kupuje svaki dio njenog zemljišta? Zašto se želi prodati svaki dio Jadrana? Mislim da naši pokojni branitelji puno pate na Nebesima zbog ovoga što se događa danas...
Volim Hrvate, Hrvatsku,Herceg-bosnu ali Oče oprosti nam je ne znamo što činimo!
A mi smo narod izabrani...
Nemojmo zaboraviti tko smo...
Ova stvar s oprostom i zaboravom me toliko izmučila i ove moje izjave o Franji, Aliji i Slobe, su me tolike proganjale jučer i danas, da se sam se morao posavjetovati s prijateljima i sa svećenikom, koji su mi dali lijepa objašnjena i potvrde da sam lijepo pogriješio.
Svećenik mi je otprilike ovako: zaborav nije nužan, čak i nije poželjen i nije moguć u neki situacijama, dobro je se neka sjećati nečijih postupaka, jer iako smo oprostili, valja biti oprezan pri sljedećem putu kada netko zgriješi prema nama i možemo djelovati unaprijed i spriječiti situaciju,ako je to moguće. Ako nije moguće, onda se treba nositi s posljedicama i tražiti pomoć Gospodina u svim teškim siutacijama. Naše nastojanje da tog neprijatelja ljubimo je izvan naših mogućnosti, ali naše htijenje Bog vidi i blagosljiva i omogućava nam da ipak uzljubimo i budemo sličniji Njemu. Ovo se slaže s Evanđeljem, ali ono nas opet poziva na opraštanja. Isus kaže do 77 puta 7 oprostiti, ali ne i zaboravati.
Što se tiče, Domovinskom rata i moga stajališta prema njemu i zašto sam svrstao Franju, Aliju i Slobu u istu kategoriju, to bilo naglo i to je zbog moje mržnje prema ratu, bilo kojem, zvao se on sveti, domovinski....
Nisam nigdje rekao da smo mi Hrvati vodili agresorski rat, neka me snađe zlo ako jesam, mi smo se branili i krvlju obranili naše domove. Ja sam iz Tomislavgrada, Šuica je bila prva crta obrane. Cijenim sve borce za domovinu, sve one koje su stali u ime naroda i čuvali domove, žene i djecu, starce i one koje su se pošteno borili i koji su dali svoje živote i duše za nas da bi sada imali ovo malo zemlje za koju možemo reći da je naša. Iako sam ja iz BIH osjećam se materinski vezan za RH.
Ali uvijek se pitam zašto? Zašto se to moralo desiti? Ovčara, Vukovar, Knin, Srebrenica, svi ti silni zatvori i logori, svi ti zločini nad civilima sa svih strana? A sve su to bili obični ljudi, seljaci, građani, ljudi koji nisu bili veliki u očima svijeta... Zašto nisu političari uzimali puške i bili uz te silne borce, zašto neki koji su bili 90 protiv RH, sada se bore za vlast u istoj državi? Zašto je domobran ustaša? Zašto je HDZ zaradio na račun rata? Zašto su toliko promijenili etikete? Zašto međunarodna zajednica nije reagirala odmah? Zašto se Vukovar desio? Zašto mnogi imaju toliko materijalne koristi na račun onih koji su poginuli u ratu, zašto je netko zaradio na nepošten način na njihovim životima? I da li je netkome ovaj rat bio u interesu? Tko je želio da se kod nas ratuje? Gdje je prava Istina?
Zašto su toliki nestali?
I danas se pitam, zašto su se ovi silni ljudi borili, zašto se to ne cijeie, zašto Crveni blate DOMOLJUBLJE i izdaju Domovinu koja je na ovim prostorima od stoljeća 7., zašto se danas odričemo onoga što smo već 14 stoljeća, zašto Plavi prodaju državu sotoni, uništavajući moral i djecu mnogi obitelji pustim zakonima? Zašto ova država želi izgubiti svoj identitet ulaskom u zajednicu naroda koja kupuje svaki dio njenog zemljišta? Zašto se želi prodati svaki dio Jadrana? Mislim da naši pokojni branitelji puno pate na Nebesima zbog ovoga što se događa danas...
Volim Hrvate, Hrvatsku,Herceg-bosnu ali Oče oprosti nam je ne znamo što činimo!
A mi smo narod izabrani...
Nemojmo zaboraviti tko smo...
Post je objavljen 10.09.2009. u 12:05 sati.