Marketing
Od kiča do vječnosti ili u pohodima kod tete The Mille
Aloha, Klingoncy.
Vin i naše svekoliko čitateljstvo vjerojatno znate da je Nama jedna od najdražih knjiga "Od kiča do vječnosti" autorice V. H. Pintarić. Od brojnih pripametnih stvari koje smo tamo pročitali, najviše nam se u memoriju ucijepila misao jednog poznatog arhitekta koja otprilike glasi: "Kad ideje postaju kompromisi, one umiru". I to je istina. Znate da Mi imamo našu supergenijalnu Tetu The Millu koja se nikad nije udavala i koja živi vrlo sretnim i ispunjenim životom prema svojim strogo zacrtanim pravilima. Sve se zna i sve se poštuje. Zna se kad je stajun za lumblije, kad se čini bakalar, koja boja stolnjaka ide za koju prigodu, kad je ura od posjeta i kako se treba odužit likaru, susidu ili prijateju za učinjenu uslugu ili ukazanu pažnju. Teta The Milla maksimalno je ekološki osvještena, reciklira i čuva stvari, vrhunska je pletilja, vezilja, majstorica domaćih i starinskih kolača. Njezina pedantnost Nas je znala izluđivat, ali danas u njoj vidimo ikonu vrijednosti, a poštapalica "Doće Bile Muhe" koja Nas je užasno nervirala, pokazala se proročanski točna i sad znamo da Bile Muhe nisu stravične Muhe Alieni, nego ustvari metafora za izokrenuti sustav vrijednosti. Međutim, ono što Nas kod naše Tete najviše veseli, a nad čim smo se u našim pubertetskim danima zgražali, njezin je životni prostor prepun svakojakih čudesa: kič figurice, sveci, mnoštvo mirlića, čipke, vezeni lancuni, Eiffelovi tornjevi, sat-koala iz Australije ili pepeljara na Sv. Petra u Rimu. Too much, je li? Ali...Sve to toliko je savršeno složeno, izglancano, dovedeno u pregenijalne odnose, da na kraju stan tete The Mille doživljavamo ko muzej i iz ove perspektive shvaćamo da joj te prekobrojne figurice, balerine, dupini, vazice na Crvenkapice, u stvari, prave društvo i da je jako vesele. I tako, kad smo prije par godina bili u Crnoj Gori u posjet našem fensi ultramega kul frendu Marku i kad smo na njegovom fensi kominu ugledali ovu porculansku figuricu kojoj smo dali ime "Djevojka koja čita", odma smo ga pitali da Nam je pokloni što je on nesebično učini, iako je bi, blago rečeno, šokiran našim odabirom. Evo je:
Naime, Mark je totalno fensi, uvik Nam poklanja najbolje parfeme, a za ilustraciju njegovog stila, evo samo da mu vidite banju:
I tako se Mark sretno riješi kič figurine, a Mi smo znali da će ona nać svoje misto pod Suncem i donili smo je našoj dragoj Teti. Ona je odvalila, a figurica živi u sretnoj simbiozi na vrhu starinskog ormara s jednim plišanim rakunom, klompom-brodom-lampom koju je pokojni Dida doni kad je navigava i s jednim suvenirom grčkog božanstva što je neki rođak doni iz Atene. Ma da ovo vidi Gilio Dorfles, napisa bi novu knjigu!!!
Na drugemu ormaru je slijedeće: Beba za na posteju (mislimo da je to donila baba kad je išla u Ameriku posli rata, Drugega rata), slika Isusa i još jedna škatula. Beba na glavi ima najlonski sak da joj ne pada po glavi prašina. Mislimo da samo još umjetnik Vinko Prižmić tako čuva svoju Noru. Evo slika da ne mislite da smo na LSD-u:
I za kraj, figurice s ormara u tinelu:
Volu Vas Washy.
Post je objavljen 10.09.2009. u 10:43 sati.