„Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu“, jedno je od blaženstava koje nam u današnjem čitanju donosi evanđelist Luka.
Upravo ovo o čemu Isus govori bilo je iskustvo prvih kršćana. Zbog Imena Isusova mrzili su ih, progonili i ubijali, kako njihovi sunarodnjaci tako i pogani. I danas u svijetu postoje mnoga mjesta gdje braća kršćani proživljavaju isto. Kao njihova braća u Kristu pozvani smo da Gospodinu neprestano upućujemo svoje molitve za njih.
Ali razmišljajmo danas o nama koji živimo u kršćanskim sredinama u kojima možemo bez ikakve bojazni i opasnosti po naš život ispovijedati vjeru u Isusa Krista. Ali kakvo je to ispovijedanje vjere? Danas se javno ispovijedanje vjere u Boga svodi većinom na to da ljudi slobodno idu u crkvu, proslavljaju blagdane i obavljaju svoje kršćanske „dužnosti“. Međutim, je li to dovoljno za istinsko nasljedovanje Isusa Krista?
U Prvoj Ivanovoj poslanici stoji:„..jer kakav je on, takvi smo i mi u ovom svijetu“ (1 Iv 4, 17). Je li to uistinu tako?
Starješine, glavari svećenički, pismoznanci i farizeji kao glavni Isusovi osporavatelji, kritičari i protivnici su, također javno ispovijedali vjeru u Boga, izvršavali zapovijedi Zakona i poštivali otačke predaje. I vjerovali su u ispravnost svog nauka. Da se Isus slagao sa njihovim shvaćanjima nikada Ga ne bi osudili i tražili Njegovu smrt. Istina koju su oni zastupali bila je njihova vlastita, a Isus kaže:“Ja sam Istina, Put i Život“. On se bez ikakvog podilaženja bilo kome, jedino i isključivo u službi vršenja volje Boga Živoga, uz cijenu plaćenu vlastitom krvlju, suprotstavlja svim krivovjerjima, grijehu i svakom zlu. Svojim sljedbenicima kaže da će biti progonjeni, bičevani, pred vlasti izvođeni, da će ih svi zamrziti zbog imena Njegova (usp. Mt 10, 16-22; Lk 21, 12-17; Mk 13, 9-13). Upravo onako kako su Njega progonili, Isus obećava i svojim sljedbenicima da će biti progonjeni.
Sljedbenici Isusovi su oni koji Isusa prihvaćaju kao jedinog Spasitelja. To su oni koji ljube Njegovu riječ i žive po njoj. To su oni koji žive u duhu Evanđelja i ne prihvaćaju nikakav kompromis sa zakonitostima svijeta koji je kako reče sveti Ivan „pod vlasti Zloga“ (1 Iv 5, 19). To su oni koji ne prihvaćaju niti žive ni po jednom drugom nauku osim nauka Isusovog. Sveti Pavao u poslanici Galaćanima oštro razračunava sa svakim krivim naukom: „Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet“ (Gal 1, 8-9).
Živimo li život u duhu Evanđelja ne možemo se nikako svidjeti onima „iz svijeta“. Naprotiv, ako je u našem srcu i na našim usnama istina Evanđelja postajemo „kamen spoticanja“ mnogima. Ubojice svetog Stjepana nisu mogli podnijeti istinu i „vičući iza glasa, zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu“ (Dj 7,57-58). Istina Evanđelja je ona za koju Isusov nasljedovatelj daje i vlastiti život.
I sad se opet vraćamo na pitanje jesmo li mi, koji se nazivamo Isusovim učenicima, u svijetu uistinu onakvi kakav je On?
A možda nam je ipak jednostavnije i manje opasno gledati svoja posla i prepustiti drugima da istinu Radosne vijesti donose svakom stvorenju!? „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta“ (Otk 3, 15-16).
Ljiljana
Post je objavljen 09.09.2009. u 16:49 sati.