Pregled posta

Novi Početak (5th part of Full Moon)

"Počinjemo predavanje s poznatim piscima. Piscima, ne pjesnicima.", započeo je predavanje profesor Dawson i trgnuo moj pogled s onog dečka. "Počnimo od onih starijih, do ovih sada, nazovimo ih modernijim. Tko ima primjer?" Onaj dečko je digao pogled prema profesoru i podignuo ruku. "Thomas?"
"Agatha Christie.", kratko je rekao blagim glasom, koji mi je još nekoliko sekundi zvonio u glavi. Ona zatelebana djevojka doslovno se rastopila.
"Vrlo dobro.", pohvalno je rekao profesor. "Zna li tko nešto o njoj?"
"Ona je spisateljica svijetu jako poznatih krimića.", odgovorila sam na upitne poglede koji su sada s Thomasa prešli na mene. "Hmm...Neko vrijeme je bila medicinska sestra i ta ju je odlika upoznala s mnogim otrovima koji su, inače, najčešći uzrok smrti nekog lika u njenim knjigama..." Uhvatila sam zraka i nastavila. "Te smrti istraživaju belgijanac Hercule Poirot i stara dama Jane Marple."

Profesor je zadivljeno prešao pogledom Thomasa i mene. Thomas nijednom dok sam govorila nije pogledao na mene. Izgledao je zgrožen, prestravljen i zadivljen u isti tren. Ali ne zbog mog znanja, u to sam duboko bila uvjerena. Odvratila sam pogled od njega na poziv mog imena. Profesor mi je upravo bio postavio neko pitanje.

"Oprostite, možete ponoviti?"
"Pitao sam znaš li nekog od modernijih pisaca.", rekao je nakrivljene glave gledajući u mene. Spustila sam pogled i zagledala se u olovku koju sam dražala u ruci.
"Pa, ne pada mi na pamet nitko osim J.K. Rowling. A i Stephen King.", odgovorila sam.
"John Irving.", mirno je dodao Thomas ne podižući pogled od onoga što je crtao. Zgranuto sam pogledala u njega. Zar se on htio nadmetati?
"I Stephenie Meyer.", rekla sam. Nije više ništa dodao. Neki učenici su buljili u mene, a neki, pak, u njega. Nasmijala sam se. Bila sam daleko opuštenija nego kada sam tek došla u školu.

Nakon višesatnog dosađivanja, ne uključujući sat engleskog, zvono je označilo početak velikog odmora. Skupila sam stvari i prebacila torbu preko jednog ramena. Krenula sam niz hodnik prema blagovaonici kada sam se mičući tamnosmeđu kosu koja mi je stalno padala preko lica sudarila s Thomasom. Od iznenađenja su mu ispali svi papiri iz ruku i razasuli se po školskom hodniku. Očito je bio zadubljen u misli kada me nije primjetio. Na trenutak me pogledao sivim očima i bacio se na skupljanje papira. Shvatila sam, bili su to njegovi crteži. Kada sam se uspjela osloboditi intezivnosti njegovih očiju kleknula sam i pomogla mu skupiti crteže. Pružila sam mu veći snop papira koji sam skupila dok smo onako klečali. Šutke ih je primio. Podignula sam se i ogledala po hodniku da vidim je li ostalo još crteža.

Jedan papir ležao je na podu nedaleko od mene. Odtrčala sam do njega, primila ga i ukočila se. Prijeteći ukoliko i mistični pogled bića sa slike nije mi dao da se maknem. Iako nacrtano, biće je izgledalo neobično živo. Držanje mu je bilo prijeteće kao i pogled. Pokušala sam razabrati što bi bilo to biće. Um mi nije odavao nikakve informacije. Stajala sam kao budala nasred hodinika dok su me ostali učenici u prolazu pogurivali. Crte koje su oblikovale figuru tog bića bile su nacrtane s prijekom mržnjom. Elegantne ruke bile su iscrtane grubim potezima olovke, usne, blago otvorene, nosile su prkosni osmijeh. Ali oči…Toliko magije i mistike je izviralo iz njih, njih samo nacrtanih. Cijelo mi se tijelo streslo, ne od straha, bilo bi nerazumno da je od straha, već od neke nelagodnosti. Osijećala sam se kao da čitam nečiji privatni dnevnik. Toliko su te oči djelovale na mene. Vidjela sam razliku od ostatka crteža. Bile su nacrtane blagim, brižnim potezima, gotovo kao kada je Da Vinci crtao Mona Lisu, samo neobično prijeteću Mona Lisu. Ugrizla sam se za donju usnu ne podižući pogleda od crteža. Prešla sam na brzinu preko ostatka crteža. Te oči toliko su me očarale da sam neprestano željela buljiti u njih, ali nisam mogla ne sagledati ostatak crteža, ne proučiti svaki detalj crteža koji mi je zaintrigirao dan. Pogled mi je opet zapeo na grubim crtama crnih krila. Anđeo? Nemoguće. Zar anđeli ne bi trebali biti milog pogleda, dobroćudnog osmijeha, i, povrh svega, zar ne bi trebali bit bijeli. Ovo biće, u svakom pogledu, nije bilo anđeo.

Osjetila sam kada je prošao kraj mene, točnije protrčao.“Oprosti.”, uspjela sam od šoka promrsiti shvativši da se nisam ispričala. Vjerojatno me nije čuo. Ubrzano je hodao niz hodnik. Na trenutak se osvrnuo, pogledao me i stresao se. Cijelo vrijeme sam začuđeno gledala u njega nesvjesna onog crteža u mojoj ruci. Sjetila sam ga se tek nakon što mi je Thomas pobjegao s vidika. Nastavila sam niz hodnik još uvijek s začuđenim izrazom lica.

Ušla sam u kantinu, još smanuta i nesnalažljiva, te zbunjeno odšetala do pulta s hranom. Pregledala sam svu hranu i samo s gađenjem slegnula ramenima te uzela samo bocu ledenog čaja. Okrenula sam se na peti i krenula prema izlazu kada sam ugledala Thomasa kako sjedi sam i neprestano pogledava kroz prozor, a onda dalje spušta pogled na nešto novo što je crtao. Tvrdoglavo sam krenula prema njemu brzim korakom, uopće ne gledajući kuda hodam, pa sam se tako lijepo sudarila s nekom curom i slučajno joj prosula svu hranu. Ispričala sam joj se i pomogla joj pomoći sve stvari što smo razorile pri sudaru. Par stolica, pladanj...ništa strašno. Podigla sam pogled prema Thomasu ali nije ga bilo. Osvrnula sam se oko sebe, no nigdje ga nisam zamijetila. Nehotice sam bacila pogled kroz prozor i uočila ga kako sjedi u sjenci stabla na školskom dvorištu. Izašla sam van i odlučno otišla do njega te nečujno sjela. Sjedio je zgrbljen nad nečim što je crtao, a kako je imao slušalice na ušima nije me čuo, a očito ni primjetio. Ili se samo pravio. Zabuljila sam se u kristalno bistro, plavo nebo i čekala da postane svjestan moje prisutnosti. Nisam ništa forsirala. Jedino su moja upornost i tvrdoglavost forsirale mene. Ne bih znala reći zašto, ali morala sam ga upoznati. I tako sam ja kao budala sjedila, buljila u nebo, i nezainteresirano cupkala nogom u nekom ritmu. Napokon, osjetila sam da se pomaknuo. Svrgnula sam pogled na njega i primjetila da je ustao i krenuo otići.

„A, nećeš!“ promrsila sam, skočila za njegovom rukom i povukla ga natrag na zemlju.

Tresnuo je o tlo tako jako da me čudilo što se nije rascijepilo. Pokušao je opet ustati, ali ja sam mu praktički urezala nokte u nadlanicu. Slatko sam mu se nasmiješila.

„Sophie. Izbjegavaš me cijeli dan, ali neće ti sada uspjeti.“ rekla sam i natjerala ga da reagira.
„Thomas. I nisam.“ rekao je i krenuo još jednom ustati.
„Neću te pustiti dok mi ne kažeš zašto me izbjegavaš.“
„Zašto misliš da te izbjegavam?“
„Nije li malo očito?“ upitala sam cinično i prevrnula očima.
„Ne shvaćam o čemu pričaš.“ rekao je i opet krenuo ustati.

Budala je stvarno mislila da ću ga pustiti. Opet sam ga povukla i ovaj put sama tresnula o zemlju, a kada sam podigla pogled nije ga više bilo. Bijesno sam ustala i tvrdoglavo se ogledala oko sebe. Ugledala sam ga na kraju igrališta i potrčala prema njemu. Tvrdoglava, tvrdoglava, tvrdoglava!

„Ti si idiot.“ Kratko sam rekla kada sam došla do njega.
„Hvala što si podijelila sa mnom tu informaciju.“ Rekao je i odšetao dalje.
Krenula sam za njim. Praktički sam morala trčati da bih uhvatila korak. „Nema na čemu.“
Čula sam kako je otpuhnuo i nasmijala se. „Umaraš me.“ Rekao je i ne pogledavši me nastavio svojim putem.

Okrenula sam se na peti i otrčala natrag pred školu. Umorila sam samu sebe. Ne mogu vjerovati da sam samo tako odustala od nečega.
Ostatak dana proveo je iznimno mirno. Nisam ga gnjavila. Samo bi mi uputila pokoji prezirni pogled, no nije ga ni primjetio jer je opet bio zabuljen u neki svoj crtež. Na kraju dana samo sam se brzo pokupila i izjurila iz škole nošena isto tako jurećom gomilom. Skočila sam niz stepenice na ulazu škole i nastavila do nogostupa. Krajičkom oka sam ugledala Thomasa kako stoji nedaleko od mene, ali sam samo produžila. Umalo me udarila kap kada sam vidjela kako ide prema meni dok sam cupkala na nogostupu čekajući Georga. Stao je pred mene bez riječi, a ja sam ga pogledala očima gotovo pretvorenim u dva jedva vidljiva proreza. Stajali smo tako u tišini i netremice se gledali. Dosadilo mi je pa sam mu okrenula leđa. Obišao me i opet stao pred mene.

„Što je? Ledeni kralj se otopio?“ upitala sam bijesno. Nasmijao se.
„Pa, vrućine su.“ rekao je i pogledao na moju dugu odjeću. „Više-manje.“
„Ha, ha!“ histerično sam se nasmijala.

Pred mene je stao veličanstveni stričev BMW. Prezirno sam pogledala Thomasa i bez riječi ušla u auto. Namjestila sam lažni smješak i pozdravila Georga.
Nakon duge vožnje neizmjerno vijugavim, zamornim cestama napokon smo došli pred kuću. Odmah sam se uhvatila ukoštac s zadaćom jer sam poslije željela imati malo mira. Poslije večere provedene u ugodnom razgovoru s stricem povukla sam se goru u sobu. Stala sam prebirati po policama punih knjigama.

„Srce Od Tinte?“ To bi moglo biti zanimljivo.“ Mrmljajući sam izvukla knjigu s police.

S prozora sam maknula zavjese te se na čas divila pogledu koji je sezao do beskrajno dalekih planina nad kojima se nadvijalo zagasito sivo nebo. Izgledalo je kao da će početi kišiti. Kao potvrdu na to začula sam kapkanje na prozorskom oknu. Duboko sam udahnula i promrmljala za sebe vrućine su, te sam se sklupčala u sofi i stala čitati. Kapkanje na prozoru se polako pojačavalo. S vremenom bi podigla pogled sa knjige na prozor zbog grane koja je jezivo škripala po staklu pod letimičnim naletima vjetra. Upala sam još dublje u sofu i nesvjesno zaspala. Probudio me tresak debele knjige. Trgla sam se, protrljala oči i kao mjesečar krenula prema prozoru. Već se Mjesec bio nadvio nad gradom, premda jedva vidljiv među oblacima koi su ga prekrivali, a zvijezde se nisu uopće vidjele. Vani je sad već kiša samo sipila, ali jak vjetar ju je nosio na sve strane. Pogledala sam prema onoj triput prokletoj grani koja mi je cijelo vrijeme grebala o prozor i onda se samo okrenula i otišla u kupaonicu na tuširanje. Dok sam prala zube sjetila sam se Thomasa. Nisam bila ni svjesna koliko sam razmišljala o njemu dok se nisam uhvatila da nepomično buljim u svoj odraz u ogledalu. Trgla sam se i nastavila prati.
Poslije mi je, dok sam zavaljena u topli krevet osluškivala vrijeme vani, opet samo tako ušetao u misli. Išlo mi je na živce kako je bio samo prevrtljive naravi. Ali sada sam ja odlučila igrati drugu kartu i biti malo drska. Ignorirat ću ga, to je bio moj trijumfalni plan. Iako znam da ću na kraju popustiti, na neko vrijeme ću ga ignorirati.



Post je objavljen 09.09.2009. u 10:41 sati.