Marketing
Fućkaš krizu, život nema reprizu!
Premda nisam veliki fan hip-hop glazbenog izražaja, TBF mi je zaakon 
! Imaju jake, angažirane tekstove, a njihov frontman, Mladen Badovinac, me uvijek ušarmira svojim osebujnim, toplim baritonom. A Nostalgična (slušala sam je, bit će milijun puta!) me uvijek dotakne negdje duboko unutra i zatitra mi onu pravu žicu.
Kao i većina TBF-ovih pjesama sa socijalnom notom, tako i ova odiše žestokim mladenačkim buntom, a s druge strane nalikuje žalobnoj ispovijedi idealista. Ona ujedno dokazuje da usred (i unatoč) političke korumpiranosti, neostatka ili zatiranja temeljnih etičnih vrijednosti, konformizma, konzumerskog načina života i dominacije degeneriranih materijalnih interesa, dakle, usred sveg tog suvremenog socijalnog balasta, još uvijek negdje kuca srce Živog Čovjeka.
Zato je Nostalgična glas buntovnika, ali i himna nade, idealizma i vjere. A to nam je danas toliko potrebno! Jer kako reče mudri Antoine de Saint-Exupéry: "Na svijetu postoji samo jedan jedini problem: kako ljudima vratiti duhovni smisao, duhovni nemir; kako na njih izliti nešto kao gregorijanski koral! Vidite, više nije moguće živjeti od hladnjaka i politike, od bilanca i političkih križaljki. To više nije dovoljno!"
Ima bit da san potrošija
i ono malo suza za navodnit dolinu sevdaha
i bluesa
Svit je tužan, tu nikad neće bit pravde
za one koji žele samo da žive i rade i ljube,
I smiju se svemu ka vicu
A ja se pitan ima li smisla pravit dicu
Donosit ih na svit, di su život i sloboda
Ka roba, koju će neki moćnik prodat
I ove stare melodije bude memorije
Čiste nostalgije,
I ne znan šta mi je
Stari s bafima, stara s ogromnom trajnom
Sestra i ja, cili umazan slajom,
I sve je daleko i tajno
Znan ni onda nije sve bilo bajno,
al ditetu sve je sjajno i pari mi se puno lipše
I ove kapi kiše ka da šapću: “Nikad više…'
Jer sve prolazi, ostaje samo u nama
U srcima , u umu, I foto albumu
Priča svaka slika, da ne zaboravin nikad
Nasmijana lica nekih starih prika
Nekih nema više, ostale su sjene
Mora bit da je s njima nesta
I dio mene
Al vrate ga kiše,
I vitar s juga
Neka stara pisma, nostalgija i tuga.
Nekad se pitan jel tribalo sve baš tako bit pa mislin,
tribalo je bit, jer je proklet ovi svit
I dobri ljudi uvik izvuku deblji kraj
Zato se nadan da postoji i pakal i raj
Neki viši sud, Božja pravda
Da presudi i kazni svakog onog gada
Željnog rata I žednog krvi
Al ko je bez grijeha nek baci kamen prvi
Ironično zaista, da citira Krista
Jedan od onih šta je odgojen u obitelji ateista
I to u mraku, u miješanom braku
U nekoj dalekoj zemlji, sad je samo u zraku
I baš me je tamo donila roda
Da ne mrzin i buden pošten, iskren i odan
A razliku između zla i dobra
Nisan naučija ni od fratra, ni hodže, ni popa
A kad su zavladali oni šta su pali s kruške
Božji ljudi su blagoslovili puške
Janjce slali u smrt, za svoga Boga, jedinoga
Za ludilo svoga ideologa kad bijesni mržnja
razum nije lijek
I ludilo uvik promijeni tijek
Povijesti, i ispiše novu krvavu stranu
U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu.
Zato letin visoko iznad napaćenog tla
Daleko od poimanja dobra i zla visoko gore,
ka Suncu, u nebesa di se gužvaju poruke SMS-a
iz ovog vrimena izlazin van
I zaranjan u neki davni, zaboravljeni san
Neki bolji dan, pun smija i vica
Di su sritni ljudi i njihova dica
I gledaju u sutra, ozarena lica
Puni nade, u tom svitu pravde
Jednakosti, bratstva i slobode
U svit ljubavi me misli vode
I još uvik virujen da će na ovoj planeti
Jednog dana svi ljudi moć živit sretni
Razum, ljubav i znanje izgradit će raj
I znaj, neće biti ironije za kraj.
Post je objavljen 07.09.2009. u 08:29 sati.