Jedanest godina je bilo dovoljno vremena da se neke stavri promjene, razmišljala je Veronica. Da li su se pormjenile na bolje ili gore, nije mogla tačno odrediti. Kao i svakom životu bilo je dobrih i loših stvari. Lucreziu je mogla svrstati u jednu od dobrih stvari, kao što je napokon njena ljubav bila uzvraćena, do neke mjere.
I sada kada je gledala nazad na svoj život bila je sigurna da ga nikada ne bi promjenila za drugi, jer je ovaj bio savršen za nju, bez obzira što je početak bio ispunjen tolikim razočarenjima. Ponekad se ipak mogao doživjeti onaj sretan završetak.
I konačno, nakon dugog iščekivanja došao je onaj trenutak kada je Lucrezia trebala otići u Hogwarts. Nikada se Veronica nije tome radovala, tačno nije mogla reći zbog čega ali nikako nije mogla podnijeti činjenicu da će Lucrezia biti udaljena od nje.
Ta djevojčica joj je prirasla srcu više od bilo čega, uključujući i svoj vlasitit život, što je donekle bilo razumljivo zato što joj je bila kćerka. Voljela je tu malenu djevojčicu sa plavim loknama, i smeđim očima.
**
„Da li je sve spremno?“ Začula je Luciusov glas sa dna stepenica.
Pogledala je jednom Lucreziu koja je klimnula glavom, smješeći se. Iskreno je sumnjala da bi njena kćerka mogla zaboraviti bilo šta. Nekim dijelom je bila ubjeđena da je provela cijelu prošlo noć spremajući i raspremajući kovčeg.
„Sve je spremno“, rekla je, izvadivši štapić. Jednom je zahamhnula i kovčeg se vinuo u zrak.
Lucrezia ju je srento uhvatila za ruku, i njih dvije su polako silazile niz stepenice.
„I ja ću to uskoro moći uraditi!“ Glasno je izjavila, skočivši na posljednju stepenicu i onda u očeve ruke.
„Lucrezia“, začula ga je kako je opominje. Veronica je prevrnula očima, nikada ne razumivši Luciusovu potrebu da od tog djetata već napravi ženu. Ponekad je trebalo dopustiti im da budu samo djeca i ništa više.
Nekoliko minuta kasnije njih troje je stajalo na platformi 9 ľ. Veronica nije bila sigurna da li je uvijek bilo toliko ljudi, jer sada nije mogla suspregnuti grimasu kada je udarila u najmanje desetoro ljudi na putu do vlaka.
Lucius je pomogao Lucrezii sa kovčegom, i onda je plavokosa djevojčica stojala ispred Veronica, jedva suzdržavajući suze.
„Nedostajat ćeš mi“, rekla je Veronica, i djevojčica joj se bacila u zagraljaj. „Ne brini, pisat ćemo ti svaki dan ako treba.“ Tiho je prošaputala, rukom prolazeći kroz njenu kosu. Lucrezia je podigla pogled, dok je rukom obrisala jednu suzu.
„Ne svaki dan“, odlučno je rekla. Ispravila se, i jednom pogledala prema ocu.
„Ponašaj se i pazi se“,
Nasmiješila se, ali ipak odgovorila. „Da, gospodine.“
Uz taj posljednji osmijeh, i mahanje, nestala je u unutrašnjosti vlaka.
„Da li misliš da će sve biti uredu?“ Upitala je Veronica, na izlazu sa King's Crossa. Podigao je pogled prema daljini, tek nakon kraće pauze odgovarajući:
„Sumnjam.“
Post je objavljen 08.09.2009. u 19:37 sati.