Čitajuci novine, prateči TV postaje, gledajuči u živo utakmice, čovjek se zapita kuda sport ide. Ili bolje kazati - što je ostalo od sporta. Duga je to tema. Pokušati ću je samo naznačiti i vezati uz svoja iskustva, kao sportaša. Je li sport u raljama biznisa. Očito da je. Najbolji je primjer je Real Madrid koji je ove godine za kupovinu igrača uložio astronomskih 257.400.000 eura. U NBA košarkaškoj ligi postoji "salary cap"(ograničenje novca za kupovinu igrača i porez na luksuz)) koji se ne može uvesti u najelitnijem klubskom natjecanju na svijetu. Tako da danas šansu za osvajanje nogometne lige prvaka imaju tek dva španjolska kluba, tri ili četiri engleska i eventualnio jedan ili dva talijanska. A svi ostali klubovi nemaju nikakve šanse. Ako je najbolji tko ima najviše novca, a sve danas ide u tom smjeru, onda više nema govora o sportskom nadmetanju. Onda je riječ o običnom kupovanju trofeja. Ali iskonski sport, naime, nije tako zamišljen.
I profesionalni igrači su podlegli tome pritisku novca. Evo najnovija situacija na utakmici kvalifikacija Celtic-Arsenal, kada je Eduardo da Silva odglumio da ga je vratar Celtica oborio u kaznenom prostoru, a sudac je nasjeo i dosudio kazneni udarac kojim je Eduardo doveo svoju momcad u vodstvo 1:0. Gledao sam snimku te situacije 20-ak puta i mislim da nije bilo prekršaja nad Eduardom. Netko će kazati igrači refleksno padaju kad su u kaznenom prostoru. Ali pravo je pitanje, kako je to doživio Eduardo, i je li može sebe pogledati u sportsko fair-play ogledalo. To samo on zna. Ima toga od najnižih do reprezentatvnih utakmica. Ali simuliranje nije viteški ni sportski. Nema tog novčanog ekvivalenta, da pravi sportaš pogazi svoje viteštvo. I dobro je što UEFA želi stati tome na kraj. Na tom tragu dobra je vijest da su na sportskom forumu trenera u Nyonu, velikani s klupe podržali novitet da se u Europsku ligu već ove godine uvedu dva dodatna suca koja će stajati iza golova.
Mala digresija. Tamo sredinom 80-ih godina prošlog stoljeca na ragbi utakmici Jugoslavija - Andora u Splitu, nisam sudio (ne)važan aut na centru, iako je igrać domaće reprezentacije blago ipak dodirnuo crtu. Lagano se prolomio zvižduk rezervnih igrača Andore, koji je ušao u moja leđa gore od bure. Andora je iznenadila favovorizranu reprezentaciju Jugoslavije i uspjela pobijediti. Poslije utakmice je običaj u ragbiju , treće poluvrijeme i banket, na kojem sam se ispričao Andorcima, kazavši da sam se zanio i postao gledatelj zaboraviši da sam pomoćni sudac. Andorci su prihvatili moju ispriku. Tako sam mogao mirno spavati.
Iako sam se i prije držao ZLATNOG PRAVILA - sudi što vidiš, poslije toga nikad nisam sebe doveo u sličnu situaciju, taman sudio pionirima ili državnim reprezentacijama, Zato imam miran sportski san.
Dodatak postu:
Evo upravo sam sredio dojmove s košarkaške utakmice Hrvatska - Izrael. Dobro je što smo pobijedili, ali igra naših nije bila na nivou, koji je očekivan. Ali želim nešto kazati o komentatoru utakmice Slavku Cvitkovicu. Iako izbjegavam komentitirati komentatore, ovaj put hoću. Naljutilo me je njegovo neprofesionalno komentiranje. Na stranu to što ne poznaje pravila košarke, kao ni tehniku ni taktiku igre. To je na HTV-u, ali i na drugim TV i elektroničnim postajama nažalost postala normalna stvar. Ali njegove neumjesne , po njemu, duhovite primjedbe, na račun suca utakmice iz Crne Gore: "on ne radi samo utorkom u dva tjedna, kao njegovi Crnogorci "su prešle svaku mjeru i minimalne pristojnosti.
Na kraju se upustio u politiziranje, zamjerajuci reprezentaciji Izraela politizaciju košarke , jer su išli u logor Aušvic prije utakmice. Gospodine Cvitkoviću to je njihova stvar gdje su oni išli. A vi se ostavite politizacije i bavite se košarkom. Iako ste cijeli radni vijek u košarci nikad nije kasno za naučiti pravila košarke, jer biste tada shvatili što je sudac sudio i to prenijeli gledateljima. A to je vaša prva uloga, kao komentatora.
Želim da Vi i oni koji ovo čitaju, shvatite ovo moje pisanje dobronamjerno, i za dobrobit sporta i prijateljstva među njima. Jer sport treba zbližavati ljude.
p.s. Žao mi je što ovakve komentare moram pisati o sportskim novinarima u momentu kada je jučer u Zagrebu proslavljena 60. godišnjica postojanja Hrvatskog zbora sportskih novinara.
Post je objavljen 08.09.2009. u 09:56 sati.