Priznajem da sam se zabavljao pišući uobičajenu propovijed i čitajući neke od reakcija na nju. Međutim, budući da su je nekolicina shvatila ozbiljno, poneki čak perverzno uživajući u njoj, odlučio sam skinuti masku i raščistiti neke nesporazume.
Prije nego objasnim moju stvarnu namjeru, moram reći da mi je bilo lako, čak isuviše lako, napisati tu uobičajenu propovijed. Trebao sam samo skupiti na jedno mjesto izraze koje sam uvijek iznova slušao u propovijedima, a također i u našim masovnim medijima. Određene "čarobne riječi" (tolerancija, različitost, životni stil, samopoštovanje, neosuđivanje, ležernost, suosjećanje) ponavljaju se poput mantri. Sve te riječi imaju umirujuću kvalitetu - sve je u redu, ja sam OK, ti si OK. Stalnim ponavljanjem dosegle su gotovo vjerski status. Analizirati ih ili dovoditi u pitanje, može izgledati nepristojno ili čak uvredljivo.
Štoviše, propovjednik koji koristi te "čarobne riječi" dobro je zaštićen od svake kritike. Kao prvo, cijela naša popularna kultura je iza njega. Svoju poruku može pronaći potvrđenu i u novinskim člancima i u TV emisijama poput "Oprah Show". Njegova je pastva uronjena u istu tu kulturu, stoga ih takva propovijed utvrđuje i smiruje. Ako se ipak nađe netko tko bi mu prigovorio, ima spreman odgovor: "ni s Isusom se nisu svi slagali". Iznimke čak potvrđuju da je u pravu. Svi protivnici spremno se etiketiraju kao pismoznanci i farizeji, reakcionari, protivnici II. vatikanskog koncila, ili jednostavno - konzervativci.
Kako dakle odgovoriti na uobičajenu propovijed? Zbog gore navedenih razloga, izravna kritika je najčešće uzaludna. Dublji odgovor se tu traži, odgovor koji zahtjeva osobno obraćenje. Uostalom, ne govorimo o nekoj udaljenoj, davno zaboravljenoj kulturi, nego o kulturi u koju smo svi mi uronjeni svaki dan. I nije u njoj baš sve loše - tolerancija, raznolikost, samopoštovanje, svi ti izrazi imaju nešto dobro u sebi. U suprotnom te riječi ne bi bile toliko zavodljive. A opet, ima li tko da nije uočio sumnjivu prikladnost tih riječi? Nije li puno lakše imati "životni stil" nego odgovornost? Netko će tako reći: "Trošim svoj novac kako mi se svidi jer je to moj životni stil". Naša kultura nas stalno nagovara da sebe definiramo prema onome što proizvodimo i trošimo. Sloboda se definira kao sloboda od nečega, a ne sloboda za nešto. A mogućnost da ćemo ja ili ti možda završiti kao bića vječnog prokletstva, u toj našoj kulturi uopće nije pristojna tema.
Kultura u kojoj živimo i dišemo ponekad se naziva sekularni humanizam. Izraz je to koji ima svoja ograničenja, ali sve u svemu je ipak dovoljno precizan. Papa Ivan Pavao II, međutim, dao joj je puno izazovniji naziv: kultura smrti. I kako se približavamo kraju dvadesetog stoljeća, sve se jasnije vidi trijumf Nietzscheovog morala nadčovjeka. Prava i potrebe slabih sve više se zanemaruju na račun moćnih. Ta kultura smrti najočitija je u prihvaćenosti pobačaja i manipulacija nad ljudskim embrijima. Zagonetka je zašto smo mi katolici toliko bojažljivi u suprotstavljanju takvoj kulturi. Isuviše lako nas uspijevaju zastrašiti. Pa opet, tko bi se htio identificirati s tom "kršćanskom desnicom"? Objašnjenje naše malodušnosti je zapravo žalosno - uljuljkani smo u mišljenje da na kocki nije ništa posebno važno. Zato naše propovijedi više smiruju nego izazivaju.
Jedan moj prijatelj svećenik (kojeg nitko ne bi okarakterizirao kao konzervativca) izrekao je to ovako: "Mi moramo pomoći ljudima da shvate da su to pitanja života i smrti." Mnogi bi htjeli sve ovo reducirati na natjecanje između liberala i konzervativaca - još jedan show za zabavu javnosti. Jer, kao što je rekao Pascal, ljudi žele razonodu da izbjegnu konačna pitanja. Priznavajući dakle element istine u liberalno-konzervativnim kategorijama, jedva da je to važno kada govorimo o Isusovoj poruci. Život i smrt su puno preciznije riječi.
To je teško jer navikli smo na kulturu u kojoj se na većinu pitanja odgovara sa "ništa posebno, ništa bitno". Propovjednik ima zadatak reći: "naprotiv, nešto ozbiljno, nešto vrlo konkreno je na kocki, naime vječna sudbina svake osobe koja sluša ove riječi." Problem s uobičajenom propovjedi jest u tome što ona izbjegava tu temu, koja je jedina važna na dugi rok.
Mnogi su me okarakterizirali kao konzervativca. Neki su čak otišli toliko daleko da su me optužili za odbacivanje učenja II. vatikanskog koncila. Takve obično upitam jesu li stvarno pročitali koncilske dokumente. Većina je pročitala samo izvatke ili pak slušala predavanja o "duhu II. Vatikana". Kao netko tko je pročitao sve dokumente Drugoga vatikanskog koncila (ne zamjerite hvalisavost) i tko ih često koristi kao podlogu za meditaciju, moram reći da dobar dio govora o "duhu II. Vatikana" nije utemeljen u stvarnim tekstovima Koncila.
Kad me zatraže da sam sebe opišem, koristim jedino riječ katolik. Objašnjenje za to možete naći u predgovoru ovog sajta. U toj je riječi uključena jedna druga riječ koja se ne može izbjeći. To je riječ grešnik. Ne želim biti melodramatičan i znam da bih ju mogao jednostavno izbjeći uspoređujući se s drugima. Smanjujući standarde (ili pronalazeći izgovore) mogu izgledati sasvim dovoljno dobar. Tek kad sebe usporedim onom pravom dobrotom, uviđam koliko sam teško podbacio. Dopustite mi da objasnim.
Tokom mog posjeta Peru-u čitao sam knjigu Georgea Weigela "Svjedok nade", biografiju pape Ivana Pavla II. Čitajući o tako dubokoj dobroti i pastoralnoj zauzetosti nisam mogao ne razmišljati o tome koliko je moje vlastito svećeničko poslanje neadekvatno i puno kompromisa. Nije stvar samo u tome da sam primio daleko manje darova od Karola Wojtyle. Istina je da sam, uspoređujući se s njime, svoje darove zakopao u zemlju. Suprotno nego bi se moglo očekivati, ta me spoznaja nije deprimirala. Dapače, stalno me potiče da tražim dublje pokajanje i da upravim svoj pogled na jedinu pravu radost - Isusa koji oprašta.
To me dovodi do najozbiljnijeg problema s uobičajenom propovijedi. U njoj nema ni spomena o Radosnoj vijesti. Radosna vijest je oproštenje grijeha. Uobičajena propovijed ne valja jer nudi izgovore umjesto da navješta oproštenje. Radosnu vijest može primiti samo osoba koja je svjesna da je griješila po svom vlastitom slobodnom izboru. U prošlosti je svijest o grijehu bila neposredna i osobna. Danas je vrlo zamagljena. Jedna od zadaća današnjih propovjednika je u tome da uklone dio te magle koja nas sprečava da sebe vidimo onakvima kakvi uistinu jesmo. Tek tada možemo primiti Isusovo oproštenje kao jako dobru i radosnu vijest.
(Neke manje uobičajene propovijedi.)
Fr. Phil Bloom, župnik u Seattle-u
Post je objavljen 08.09.2009. u 08:30 sati.