Vestice. Gornji dijelovi trenirki. Jakne od trapera.
Prezirem ih sve.
Otjerale su Ljeto.
Ljeto je žena u lepršavoj narančastoj hajini. Preplanula je, ima noge do ušiju, a njena
smeđa kosa posvijetlila je na suncu. Smije se, dolazi sve bliže i bliže, a kad konačno
stigne toliko je vruća da se ne može disati, znoj curi, zrak je poput mlake vode.
Omogućuje nam da konačno dugo spavamo, hodamo polugoli, idemo na plažu baš svaki
dan, jedemo voće.
Jesen je obučena u vestica u nekoj od ne-boja. U odjeći srednje debljine i zatvorenim cipelama stvorila
se odjednom i spustila temperaturu za 10 stupnjeva. Gasi Sunce već u 8 sati. Trese lišće s
drveća i pere ga kišom dok ne postane kaša na cesti. Prvi je od mnogih slojeva odjeće koje
ćemo navlačiti na sebe. Slijediti će ju crne jakne, kape, kestenje, čajevi, puzanje po ledu i
raskvašenom snijegu u glomaznim džonovima.
Zgrožena sam.
Kamo su nestali zabava i Sunce? Tako kratko su bili tu, a sad ih opet nema.
When autumn comes
It doesn't ask
It just walks in
Where it left you last
You never know
When it starts
Until there's fog inside the glass
Around your summer heart
Post je objavljen 07.09.2009. u 08:32 sati.