Marketing
Ponovno naučiti živjeti
U svakoj priči; filmskoj, muzičkoj, književnoj … pa i slikarskoj, iza riječi o gubitku voljenih, a naročito djece, počinje praznina. U kazališnoj se predstavi završava čin ili spušta zastor, u glazbenoj sve naprasno završava, u knjizi to je ili kraj poglavlja ili zadnja stranica…muk., tišina. Bez komentara. Započinje tišina.
Pitam se, pita li se itko, KAKO se živi IZA zadnje stranice, iza završetka čina, u trenutku kad utihnu instrumenti? Jer, živi se. Radi se o stvarnosti, o nečijem postojanju, za koje mnogi poslije pročitanog, odgledanog ili odslušanog, ne brinu i ne razmišljaju. Možda misle da smo u vakuumu, možda misle da i ne živimo kad nas već ne pitaju o tome, možda misle da živimo dva života: stvaran, onaj za kojeg pretpostavljaju da bismo trebali živjeti i onaj drugi, astralan, kojeg nam velikodušno prepuštaju, ionako rezerviranog za neke druge.
To sam se upitala ljetos na Murteru, nakon pozdrava moje susjede iz Križevaca s kojom se viđam jednom godišnje. Pitala me između ostalog i kako sam, a ja…. ja sam propentala nešto u stilu da si može misliti kako sam. Na njeno potpitanje jesam li dobro sa zdravljem, odgovorila sam protupitanjem, zna li što mi se desilo, naime, sjećanje me ponekad zna izdati, pogotovo u toj stvari; neki znaju, neki ne, ovisi kakve su bile prilike za tu vijest. Jednostavno, nisam znala, zna li. Pitala me što se desilo, a ja sam uz prethodni duboki uzdah (kao da se spremam zaroniti na dah) u kojem su u mozgu trenutačno zazvonila sva sjećanja i sve emocije, rekla kako mi je poginula kći. Pitala je kada se to desilo, a na moj odgovor da je to bilo prije tri godine, odmahnula rukom i rekla: „A to, znam za to, ali to je bilo prije, nemojte biti tužni.“
U svojoj knjizi „Mi smo njihov raj“ A. DuBois kaže (o smrti djeteta): „Majke se najčešće osjećaju rastrgane iznutra, a tuga ih sputava pa ne mogu nastaviti sa životom. U grlu im je „knedla“ koja se pojavila onoga dana kad su izgubile dijete i nikako je se ne mogu riješiti. Često nisu sposobne govoriti bez suza“.
Nije me spopao jad, žalost i tuga, iako su mi suze frcnule u potocima, osjetila sam – istinski bijes. Ovo nije mjesto na kojem bih navela sve one izraze koje mi je mozak proizveo iako su usne ostale nijeme, ali iskreno ću reći da me samo fizička prepreka u liku vinove loze na pergoli spriječila da je ne udarim posred lica. Okrenula sam se i ušla u kuću. Bjesnila u njoj. Udarala u zrak. Suze bola zamijenile su one bijesa i uvrede. Jer svojim je riječima, svojim je postupkom, svojom je bešćutnošću dokazala kako su ljudi doista samoživa bića, uljuljkana u svoju trenutnu sreću i „sreću“ , okrenuti samo sebi i svojim prizemnim interesima. Mogla sam joj izgovoriti sijaset riječi kao dokaze da ne bi tako reagirala da je na mom mjestu, odnosno, valjda ne bi. Ima djecu i baka je, i valjda ih voli. Zar je onda tako teško razmisliti o onima kojima je sve oteto?
A. DuBois kaže i ovo: "Postoje ljudi koji razumiju što znači skupljati djeliće slomljenog srca, a ja dodajem da na žalost postoje i oni koji niti razumiju, niti ne žele razumjeti. O takvima A. D. govori ovim riječima: „Vidjela sam kako se ljudi udaljavaju kad netko umre jer ne znaju što bi rekli ili učinili za tugujućeg. UDALJITI SE OD LJUDI DOK STE IM NAJPOTREBNIJI JEDNAKO JE KAO DA IH UDARITE NOGOM KAD PADNU.“
Dobro rečeno, počesto sam imala i imam taj osjećaj. Još je gore i to što uopće ne shvaćaju što čine svojim nečinjenjem.
Zaista, mogu li takvi zamisliti kako je to činiti nam pokrete, primjerice prati zube, a onda ugledati svoj lik u zrcalu i uvijek, u svakom trenutku vidjeti kao aureolu, svoje dijete?
Mogu li zamisliti kako nam je spremati sobe, prati posuđe, brisati prašinu, i pri tom dodirivati okvire fotografija na kojima su naši ugasli životi?
Ništa nije i ništa neće biti kao prije. Imamo težak zadatak, ponovno naučiti živjeti, ponovno činiti stvari mehanički, ne razmišljajući o sljedećem pokretu… a opet, sve je drugačije, sve je novo. Svojim smo se gubitkom iznjedrili u neka posebna bića, u neke posve drugačije ljude, s križem usuda na leđima, s njihovim imenima u očima, pa zar je onda tako teško pridržati nas rukom suosjećanja.
Samo to, ništa više.
Murterski cvijetak, pomalo uveo
Post je objavljen 05.09.2009. u 17:11 sati.