Sjetio sam se poznatog dijaloga iz filma A Few Good Men, dok sam išao nazad prema stanu. Da li stvarno želimo znati istinu? Naravno da ne. Ali tako često govorimo da želimo da su drugi prema nama makar iskreni ako ništa drugo. Stvarno želimo? To su samo isprazne riječi. Za istinu trebamo imati muda i dobar želudac da ju probavimo. Istina zna biti ponekad okrutna (ovisi kako na nju gledamo) pa radije živimo u neznanju. Neki su te sreće pa ne znaju dok drugi moraju prihvatiti istinu.
Istina je da dugo nisam pisao na blogu, pa više ni ne znam kako to ide, ali potruditi ću se. Mogao bih malo pisati o danima ponosa i slave ovoga bloga, tj. takozvanim danima ponosa i slave. „Konkurencija“ se ne bi složila da su to bili dani ponosa i slave. Nisu ni morali biti. Iskreno umjetnička vrijednost ovoga je možda na razini rada nekog osnovnoškolca ili još gore kojekakvih… (nisu njihova imena i djela vrijedna spomena). Ovaj blog ima dugu tradiciju, možda ne tradiciju objavljivanja novih radova, i kontinuiteta, ali postojanja i značenja (iako ne znam zašto postoji ovaj blog, bila je to tada, kada je osnovan, moda).
Da se malo vratimo istini. Pošto ne želimo znati (ili ne možemo podnijeti) istinu teško ćemo neke stvari razumjeti (ali blago tima koji žive u neznanju). Svaka naša akcija ima reakciju. Svako naše (ne)djelo ima posljedicu. Ima jedna priča koja može zorno ilustrirati ovo što govorim. Bio je utorak, ekipa se dogovarala da odemo malo do igrališta na nogomet. Zvali su me i nisam htio ići, jer morao bih onda nazad u stan po opremu pa se vraćati, ali ipak me nagovoriše. Možda ni to nije početak svega, ali da se ne vraćam dalje u prošlost i ne duljim s pričom. Sutradan, počele su se osjećati posljedice manjka forme: izgleda da sam uganuo nogu, a da to nisam ni primijetio, već kada sam se ohladio osjetio sam bol. Četvrtak. Cimeru je došao prijatelj i malo smo slušali glazbu, gledali tv, pili. Kasnije je još došlo ljudi i kada su se svi okupili bilo je vrijeme za krenuti u grad. Opet nastupam ja. Zbog noge nisam mislio ići, ali su me nagovorili i otišao sam. U gradu smo bili gdje je bila ne baš moja najomiljenija glazba, ali kamo svi tu i ja. Tamo sam sreo jednu prijateljicu… izlazak je na kraju ispao ok. Svaki moj postupak je imao neku posljedicu: da nisam otišao na nogomet ne bih ozlijedio nogu, da nisam išao u grad ne bih se tako zabavio, da nisam otišao s njima tamo, nego da sam ih nagovorio da idemo negdje drugo (nisu baš svi bili da idemo tamo) ne bih sreo M… I onda se pitamo što bi bilo da je bilo, ali istina je ono što je bilo, bilo je i to moram podnijeti. Ne možemo mijenjati prošlost, svoju prošlost gradimo sada i ovdje, ne jučer, ne prije godinu dana, ne u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti. I ako sada odlučimo ne poduzeti ništa ili ne odlučimo, tj. jednostavno ništa ne poduzmemo (budemo pasivni, iako se sada može raspravljati o tome da li je moguće biti pasivan) to će imati neku posljedicu koja će s naše točke gledanja za nas biti dobra ili loša. Globalno gledano to će biti samo jedna kap u moru koja mijenja sve.
Ovo sam počeo pisati prije 2-3 sata. Stotinu stvari me omelo i prekinulo misli, možda sam želio da ispadne drugačije ali ispalo je baš ovakvo kakvo je.
Dana 3., mjeseca rujna, godine Gospodnje 2009., u mojoj sobi.
Ja
Post je objavljen 03.09.2009. u 13:53 sati.