Naš R-predmet, kako sam ga prethodno nazvala, ustvari je izvanparnični predmet koji se rješava na općinskom sudu, u izvanparničnom postupku. Što to pravno znači, pokušat ću približiti sa više ubačenih linkova, koji objašnjavaju zakonsku regulativu općenito, tj. i šire od problema same diobe. Naime, u izvanparničnim postupcima se rješava dosta veliki broj različitih tj. raznovrsnih građanskih problema, a prema dosta različitih zakona.
Uređenje odnosa među suvlasnicima, tj. razvrgnuće suvlasničke zajednice rješava se, dakle, u izvanparničnom postupku, a prema ZV (Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima).
Izdvojila bih dva članka mr.sc. Aleksandre Maganić: "Nužnost reforme hrvatskog izvanparničnog prava" (sažetak) i "Arbitrabilnost u izvanparničnim predmetima", jer ukazuju na probleme i nužnost boljih zakonskih rješenja, a referiraju se i na moj post od 16. kolovoza 2009., u kojem spominjem arbitre, tj. posrednike u rješavanju problema diobe. Drugi članak je poprilično dug (36 str.), jer se bavi usporedbom austrijskog, njemačkog i našeg zakonodavstva, pa sam izdvojila, po mom nekom sudu, samo značajnije ulomke.
***
S obzirom na to da tek predstoji reforma hrvatskog izvanparničnog prava, ovo bi pitanje (misli se na pitanje arbitrabilnosti) uskoro moglo biti ne samo od pravnoteoretskog nego i pravnopraktičnog značaja i u Republici Hrvatskoj.
***
Raznovrsnost izvanparničnih predmeta predstavlja prepreku u njihovom jedinstvenom određivanju. U vezi s tim nužno se postavlja pitanje - kako nazvati jednim imenom vrlo raznolike predmete, odrediti jedinstvenom odrednicom nešto što se čini gotovo nemogućim? Ili radi li se o skupini predmeta kojoj je jedino zajedničko svojstvo da se svi predmeti rješavaju po pravilima izvanparničnog postupka?
***
Pravna priroda izvanparničnih predmeta ne može se promatrati mimo vremena i prostora u kojem se određuje. Najnoviji razvoj vrsta izvanparničnih predmeta pokazuje neprestani porast broja izvanparničnih stvari koje su se izvorno rješavale po pravilima parničnog prava i time porast ukupnog broja izvanparničnih stvari u kojim sve veću ulogu imaju izvanparnični postupci koji se ne pokreću ex officio, nego zahtjevom stranaka.
***
Podjela izvanparničnih postupaka olakšava bolje shvaćanje njihove pravne prirode i opsega, a moguća je primjenom nekoliko kriterija. U domaćoj pravnoj teoriji podjela izvanparničnih stvari vrši se prema predmetu rješavanja na postupke u kojima se rješavaju statusne stvari i postupke u kojima se rješavaju imovinskopravni i razni drugi odnosi. Tako statusni izvanparnični postupci obuhvaćaju npr. postupke skrbništva, postupke proglašenja nestale osobe za umrlu i dokazivanja smrti, registarske postupke, a imovinskopravni izvanparnični postupci obuhvaćaju npr. ostavinske postupke, razvrgnuće suvlasništva, uređenje međa i zemljišnoknjižne postupke.
***
U privatnopravnim spornim izvanparničnim stvarima sudionici u postupku su gospodari postupka, što se očituje ne samo u pokretanju postupka i određivanju teme raspravljanja, nego i načinu na koji se postupak može okončati. Osim što su stranke ovlaštene zaključiti nagodbu, one mogu povući zahtjev ili okončati postupak. Zaključenje nagodbe moguće je samo ako su sudionici postupka materijalnopravno ovlašteni raspolagati predmetom postupka, što nije uvijek slučaj.
***
Hrvatska pravna teorija i sudska praksa nisu se gotovo uopće bavile problemom arbitrabilnosti izvanparničnih predmeta. Razlozi tome su brojni - od nepostojanja takvih predmeta u praksi arbitražnih sudova do problema koji se tiču pravne neuređenosti izvanparnične materije u RH. Naime, Hrvatska je u sklopu bivše Jugoslavije bila jedina republika koja nije donijela Zakon o izvanparničnom postupku, pa su postojeći pravni izvori izvanparničnog prava pojedine odredbe pravnih pravila ZVP (Zakon o vanparničnom postupku) iz 1934.g. i pravni propisi primarno materijalnopravnog karaktera koji sadržavaju tek neke postupovne odredbe. Ovo pravno područje bremenito je problemima nedostatne pravne uređenosti, raznovrsnosti i neusklađenosti pravnih izvora te opće pravne nesigurnosti.
***
Ispunjenje navedenih zakonskih kriterija nalaže zaključak da bi arbitraža u rješavanju spornih izvanparničnih predmeta u Hrvatskoj bila moguća ako se radi o spornim izvanparničnim postupcima u kojima stranke slobodno raspolažu svojim pravima.
***
Arbitrabilne bi mogle biti u načelu sve izvanparnične imovinske stvari...
***
Tako bi primjerice arbitrabilni bili postupci uređenja međa (čl.103 ZV) ako između stranaka postoji spor o međi, odnosno ako je međa sporna. Kako su u tom postupku stranke ovlaštene raspolagati svojim pravima, tj.mogle bi o tome zaključiti sporazum, radi se o spornom izvanparničnom postupku u kojem stranke imaju mogućnost slobodno raspolagati svojim pravima. Isto tako, sve pretpostavke za provedbu arbitražnog postupka bile bi ispunjene i ako stranke ne postignu sporazum o razvrgnuću suvlasništva sa svim suvlasnicima s kojima se suvlasništvo razvrgava (dobrovoljno razvrgnuće), jer se u tom slučaju razvrgnuće provodi sudskom odlukom u izvanparničnom postupku (čl.48 st.2.i 3.ZV).
***
Šutnja hrvatske pravne teorije i zakonodavca o dopustivosti arbitraže u izvanparničnim predmetima ne znači da u Hrvatskoj izvanparnični predmeti nisu arbitrabilni. Pravila ZVP ne sadrže nikakvu odredbu kojom bi se to pitanje uredilo, a ZA (Zakon o arbitraži) sadrži odredbu kojom propisuje opći kriterij arbitrabilnosti u domaćoj arbitraži. Ako je jedini kriterij za ugovaranje domaće arbitraže mogućnost stranaka da slobodno raspolažu svojim pravima, nema razloga ne potvrditi arbitrabilnost izvanparničnih predmeta u Hrvatskoj, pod uvjetom da se radi o izvanparničnim postupcima u kojima između stranaka postoji spor. Osim toga, posebni zakoni kojima se uređuje izvanparnična materija nemaju nikakvih odredbi kojima se arbitraža izričito ograničava ili isključuje.
***
Odgovor na pitanje arbitrabilnosti izvanparničnih predmeta nije lak. Tanka i ponekad nejasna crta razgraničenja parnične i izvanparnične jurisdikcije i način tumačenja arbitrabilnih kriterija mogu nas u istim okvirima navesti na različite odgovore. Konačno, hoće li se i kako će se o arbitrabilnosti izvanparničnih predmeta u Hrvatskoj prosuđivati pokazat će arbitražna praksa.
***
Kao sažetak ove opširne tematike, od mene tek jedna rečenica:
Svjedoci smo, koliko nam je sudstvo sporo i neučinkovito, u svim segmentima, ali se izvanparnični postupci, očito, najteže i najsporije rješavaju, zbog nedostatne pravne uređenosti i nužnosti reforme, koja u ovom području još nije ni započela, ako u ijednom i jest.
Post je objavljen 02.09.2009. u 19:04 sati.