Gledala sam jučer kroz prozor nekad zapaljene kuće, iz nekadašnje sobe,
jednu njivu zapaljenu, i iza par stabala mladih trišanja…
Iza je stara kuća, ali stare trišnje više nema…
eh, … kuća, njive, trišnje… ljudi…
Ne padne li vam na pamet pjesma od Gazda:

''Još i danas zamiriše trešnja
U proljeće kao davno prije
Jedna trešnja danima daleka
Tamo gdje me već odavno nije
Rekao sam kad poći sam morao
Spalite mi i kuću i njivu
Samo trešnju ostavite staru
Kad navratim da je vidim živu''
...............
Lipa pisma. Al previše nostalgična.
Nema stare trešnje. Al ima novih. Pa dobro. Opet dobro.
Ajmo dalje... u novi dan s Bogom.
Kad smo jednom s Bogom svudgi smo - kod kuće
Jedan je naš Gazda. Za vazda.
A naš Gazda nije tek Zapovjedik... Naš Gazda je... Otac. Dobri Otac.
On zna šta je za nas najbolje.
Post je objavljen 02.09.2009. u 12:11 sati.