Aktualnost život(opis)a Sv. Ivana Marije Vianneya
U godišnjim duhovnim vježbama za svećenike Riječke i Gospićko-senjske biskupije – tri-četiri dana života u razmišljanju, intenzivnijoj molitvi i bratskom zajedništvu u "izolaciji od svijeta" – naš voditelj don Jure Vrdoljak (duhovnik splitskog Sjemeništa) "nametnuo" nam je temu "Tko sam ja – što je svećenik?" Doista uvjerljivo i duhovno izlaže i potiče na "pretresanje" vlastitoga života, prijeđenog puta... i hoda naprijed... "Prisiljava" nas mnogim jakim mislima da se zagledamo u smisao svećeničkoga poziva i u veličinu otajstva kojemu služimo i "kojim se služimo" za dobro naših bližnjih kojima smo poslani...
Budući da smo u Svećeničkoj godini ponio sam sa sobom životopis Sv. Arškog župnika Ivana Marije Vianneya, koji sam pročitao prvi put u gimnaziji i opet kao student (Wilhelm Huenermann, SVETAC I NJEGOV DEMON). Potpuno sam uživljen u razdoblje formiranja svetačkog lika našega svećeničkog uzora ter s užitkom čitam i pratim rast toga budućeg duhovnog Božjeg gorostasa (zanimljivo, upravo u vrijeme famozne Francuske revolucije). Razmišljam također koliko je važna pobožnost i bogobojaznost u obiteljskom odgoju, jer upravo je takvom ozračju velike ljubavi prema Bogu i čovjeku rastao i mali Ivan Marija.
Evo zato nekoliko kraćih ulomaka iz te sjajne knjige... koji mogu nekima biti poticaj na čitanje i obogaćenje – a svima će sigurno razbiti predrasude o tome "blistavom razdoblju povijesti", o kojemu nažalost i školska djeca uče tek "službenu istinu"... S druge strane, budući da se povijest neumitno ponavlja (po teoriji tzv. cikličkog kretanja svega), nekim kršćanskim vjernicima to djelo može biti poticaj na razmišljanje o novom progonu Crkve u bliskoj budućnosti koju naviješta razvoj globalnih procesa koji nam se zbivaju pred nosom... a sve to pojačava dramatična podudarnost nekadašnjih i današnjih dagađaja...
(godine 1770., u Dardillyju, zabačenom selu lyonskog gorja)
- Ima ih koji kažu kako se mora sve srušiti da bude bolje – reče stari skitnica gledajući u pod. – Ja idem svukuda po svijetu, čujem tu ovo, ondje ono...
- A što velite vi na to? – upita ga seljak.
- Pa, bit će u Francuskoj sve drukčije. Kažu da će doći krasna i lijepa vremena, jer će umjesto popovskog praznovjerja zemlju rasvijetliti um filozofa. Doći će doba čiste čovječnosti. Onda neće biti više ni galija, ni tamnica, ni stratišta, ni nasilja, ni poreza. Plemić će nazivati seljaka svojim bratom. Nijedan siromah neće trebati prosjačkog štapa.
- Ja sam neuk čovjek i ne znam ništa o filozofima – prekine ga Petar Vianney nevoljko. – Ali toliko znam, bez Boga i njegovih zapovijedi čovjek se ne može ničemu nadati. Jer onda nema na zemlji ni sreće ni mira. Tko se Boga ne boji, taj ne može donijeti na zemlju raj o kojem vi brbljate.
- O, pa to ne govorim ja – odvrati stari škiljeći na slaninu koja se pekla u tavi. – Tako kažu samo neki po konačištima na putovanjima. A drugi govore opet posve drukčije. Kažu da će doći vrijeme strahota. Sve će se rijeke zacrvenjeti od krvi. Svećenike da će ubijati na crkvenim pragovima, a plemiće spaljivati u njihovim zapaljenim dvorcima. Bogataše i mogućnike da će prikovati uz veslačke klupe na galijama, a koji su još jučer bili robovi, oni će mahati bičem. Tko danas još nosi krunu, taj sutra neće imati glave da je na nju stavi...
(u okolici Lyona, 1792.-1793.)
Strahotama nije bilo kraja. Činilo se da se u krvavoj odjeći mučeništva vratilo prvo doba kršćanstva, doba krvnika i mučenika.
Kod noćne službe Božje u štalama Ecullyja (jer je javno bogoslužje u crkvi bilo dopušteno samo svećenicima koji su "položili zakletvu na civilni ustav", što je papa Pijo VI. osudio odbacivanjem odluke nacionalne skupštine i suspendirao sve svećenike koji su položili prisegu – moja op.) propovijedali su Crkvi vjerni svećenici o mučeničkoj smrti brojnih svećenika koje su ubili toljagama i sjekirama prvih dana mjeseca rujna u Parizu i drugim gradovima. I u Lyonu se prolila krv. Podivljala rulja provalila je u zatvor i ubila tri Crkvi vjerna svećenika...
(...)
Po selima su se vucarali vojnici, robili su i pljačkali ter činili svakojaka nasilja. Svi križevi kraj putova bili su porušeni. Provaljivalo se i u crkve ter uništavalo kipove i svete slike. Kao da su došla Antikristova vremena. Izmučeni narod zbog straha i briga nije mogao doći do mira...
(...)
Strašna osveta zadesi napola popaljeni Lyon. Na stotine su ih topovima poubijali u blizini Morandova mosta, dok su žrtve još jednom pjevale bojnu pjesmu:
Nema ništa veće,
Nema ništa ljepše,
No umrijeti za domovinu!
Uslijedila su užasna svetogrđa. Chaliera, vođu jakobinaca, koji je poginuo pod giljotinom, proglasili su za "dieusauveur", boga spasitelja.
Ujutro 10. listopada zagrmjeli su topovi njemu na čast. Zatim svjetina provali u crkve, razbije svete slike, razruši oltare, uzme sveto zlatno posuđe, rastvori svetohraništa i prosu po podu svete čestice. Gradom prođe prava sotonska procesija. Jakobinci su pili iz zlatnih kaleža, pokvarene žene mahale su kadionicama pred poprsjem novog božanstva koje su nosila četiri sankilota (bezgaćnika) pod tijelovskim baldahinom. Privezana štolom vodili su magarca kome su među uši stavili biskupsku mitru, na leđa plašt, a raspelo i Sveto pismo privezali za rep. Tako je krenula ta vražja povorka na trg Terreaux. Tu su stavili Chalierovo poprsje na nekakav oltar, tobože ga izložili vjernicima na klanjanje. A divlja rulja klecala pred tim novim idolom, zavjetovala mu se i kadila ga tamjanom. Zatim su zapalili lomaču i bacili u nju raspelo i Bibliju. Magarcu su dali da pije vino iz ciborija i jede posvećene hostije.
Napokon samo nebo dokrajči to svetogrdno slavlje. Nasta strašno nevrijeme, grmljavina i pljusak rastjera bučnu rulju...
(...)
- Oče, zašto su ljudi tako zločesti? – upita Ivan Marija jedne večeri nakon što su gardisti opet psujući pretražili svu kuću.
- To je sotonina igra, dragi sinko – odgovori otac. – Sotona vlada ondje gdje ruše Božje oltare.
Često je dječak u besanim noćima satima razmišljao o očevim riječima. Premda je bio tako mlad, već je upoznao strašnu silu tmine ter je držao da je đavla vidio licem u lice.
Usrdnije pritisnu svoju malu svetinju, Gospin kipić, na srce, uzdajući se da će ga Gospa čuvati od pakla i sotone...
Post je objavljen 01.09.2009. u 20:47 sati.