Grad Varaždin nalazi se na prirodnom raskrižju putova na sjeveru Hrvatske i ljudi ga posjećuju otkad postoji. Povelju slobodnoga kraljevskog grada dobiva još 1209. godine, a svoj puni procvat dostiže u vrijeme raskošnoga baroka, kada je bio i glavni grad Hrvatske. Plemstvo, obrtnici i trgovci, umjetnici i znanstvenici stvarali su povijest ovoga grada, ostavljajući mu u naslijeđe raskoš baroknih zdanja, svoja djela i zbirke, svoju glazbu. S ponosom su naraštaji i naraštaji čuvali bogato naslijeđe, koje se danas posjetitelju otkriva u muzejskim zbirkama, pod balustradama samostana i u skrovitim dvorištima.
Danas grad pulsira ritmom radosti, otvoren za nove ljude, iskustva i susrete.
ŠPANCIRFEST je festival grada. On je kovitlac glazbe, plesa i smijeha,
uzbudljiva šetnja koja je samoj sebi cilj. Ovaj festival susret je sa zaboravljenim gdje se
ljudi daju gradu, a grad ljudima.
Stigli smo u Varaždin nešto poslije 14 sati popili kavicu i krenuli u obilazak Špancirfesta, već se tu okupio popriličan broj ljudi i krenula je biti gužva.
Odmah ispred Špancirfest infa prva prilika za slikanje, mi kao prave zvijezde......
Svašta se tu dalo vidjeti, uglavnom domaći proizvodi, stari zanati, slikari, vinari i slično vrlo zanimljivo i jako puno ljudi....
Kako je Varaždin stari grad i gradska jezgra je zapravo centar grada ima jako puno građevina koje bi bilo zgodno posjetiti, ali je bila prevelika gužva za turistički obilazak tako da smo posjetili samo dvorac, u kojemu smo se i malo slikali
UZAŠĆE BLAŽENE DJEVICE MARIJE
Ivan Jakob Altenbach
Druga polovina 17.st. dio kipa zvanog „Colosus Marianus“
Koji je do 1841.g. stajao ispred isusovačke crkve
Uzašća Marijinog u Varaždinu
Na trgu između kovača novca, lončara ponovo mi kao u davnom Baroku
Na kraju cijelodnevne šetnje morali smo probati i langoše, tata i teta Deja su se okušali u umaku sa vrhnjem i češnjakom, a mama i ja prave obične samo sa solju, vidi kolki mi je trbuh
Eto pozdrav od mene, vidimo se skoro.................................