Tu se postavlja pitanje razlike u percepciji promatrača i sudionika dotičnog procesa . Naravno da se promatraču neki fragment raznih oblika ljudske patnje može činiti kao neki suvišni, nesuvisli i autodestruktivni oblik ponašanja. Ovdje osobito naglašavam ljudske patnje , jer patnja ostalih živih bića u svom fizičkom, a osobito psihološkom obliku, uglavnom je sasvim izvan dometa mogućnosti čovjekova poimanja, samo je u okviru raznih, pa i oprečnih pretpostavki.
Zbog pojednostavljenja, orijentirajmo se samo na vid dobrovoljno odabrane patnje, barem tako viđene ( objektivnim ili subjektivnim ? ) očima promatrača: patnja filipinskih katolika koji uči prigode proslave Kristova uskrsnuća razapinju svoja tijela na križeve ... patnje tzv. art-egzbicionista i performera koji si gase opuške po tijelu, rezuckaju kožu ili pak odsijecaju cijele organe ... Ili interntet-freakova koji si dogovore sado-mazo seansu u kojoj će jedan drugog pojesti .
Suvremena znanost dokazuje kako prilikom tjelesnih bolova dolazi do pokretanja određenih biokemijskih procesa i agenasa koji mogu ublažiti osjećaj onih većih bolova, bilo fizičkih ili psihičkih. Sjetimo se kako svi snažnom masažom pokušavamo rasteretiti bol od udarca u neki dio tijela, ili kako se nekim bolesnicima, ranjenicima ili rodiljama često puta daje gristi neki predmet, ne bi li im bilo lakše podnijeti postojeću bol. Čak je i donedavno aktualni dr. House u nedostatku Vicodina za vrijeme apstinencijeske krize rezao kožu nadlaktce kako bi si olakšao to teško stanje.
Očito je u nekim slučajevima jedna vrsta odabrane patnje zapravo palijativna terapija za neku drugu, daleko nepodnošljiviju, češće duhovnu nego tjelesnu.
A što je s onim neprikrivenim psihičkim patnjama, osobito onima koje se izvanjskom promatraču čine potpuno apsurdnima, poput činjenice da žrtve često puta štite svog zlostavljača, ili mu se , dapače, nakon bijega ipak na kraju vraćaju... nije li to definitivan dokaz navedene teze ?
I jest i nije. Racionalno, logički, dakle u površnom psihološkom smislu – jest. No, gledano dublje, ispod površine svjesnog i racionalnog, gledano dalje od kratkog trajanja jednog ljudskog života - nije.
"Kidanje karmičkih veza"
Znanost koja se bavi istraživanjem i tretiranjem dubokih psiholoških problema - vanjskom promatraču naoko besmislenih i nelogičnih ) jest, između ostalog, i spiritualna psihoterapija.
Jedan od vidova spiritulane psihoterapije je i tzv. „kidanje karmičkih veza“, odnosno tehnika koja razrješava najrazličitije probleme patoloških vezanosti na razini podsvijesti, za koju je opće poznato koliko je veća i snažnija od svog vidljivog dijela „sante leda“, tj. svijesti.
Na primjer, nikakva fizička udaljenost ne može čovjeka u potpunosti osloboditi od negativnih utjecaja tjelesno ili emocionalno nasilne osobe, ukoliko i dalje kod žrtve postoje podsvjesni kanali podređenosti ili straha . Kada se ti kanali prekinu, napadač postupno gubi energiju i motivaciju za agresiju, jer podsvjesno osjeća da više nije u dominantoj ulozi, tj. doživljava da lagano, ali sve više gubi kontrolu i tlo pod nogama, te se na koncu povuče. Taj proces odvajanja moguće je učiniti i s osobama koje su napustile ovaj svijet, ali su zlostavljale svoju žrtvu tijekom ovozemaljskog života, te ona još uvijek pati od poslijedica. Dotične poslijedice žrtva gotovo redovito i uvijek nesvjesno prenosi u slijedeće veze ( bilo opet kao žrtva ili sada kao zlostavljač - imitator ), te tako sve više zatvara krug moguće zdrave i evolutivne komunikacije, a širi krug traumatski kondicioniranog ponašanja.
Kod spomenute spiritualne tehnike radi se o jednostavoj metodi vizualizacije, čime se prekida most negativne energije, a nakon nekog vremena zlostavljač i žrtva ili prekidaju svaki kontakt, ili se odnos postupno kvalitativno mijenja u ogromnim pozitivnim pomacima, što je osobito slučaj kod zlostavljanja uslijed pogrešno kanaliziranog osjećaja brige i ljubavi ( psihijatri to popularno nazivaju „kvočka sindromom“, najčešće prisutnim u odnosu roditelja prema djeci ), koji nije svjesna manipulacija, već najčešće neki stresom izopačen istinski osjećaj, što se adekvatnom terapijom ( konkretno: ovom metodom „kidanja karmičkih veza“) doista može vratiti u zdrave okvire.
Napominjem kako sam za prigodu ovog razmatranja u obzir uzela samo one vidove ljudske patnje koje bi promatrači ( naravno, pristrano ) mogli klasificirati kao potpuno svjesno odabrane. U onu drugu kategoriju patnje, koju bi i promatrači nepobitno smatrali neizbježno nametnutom, nisam niti zadirala. To je donekle dotaknuto u tekstu " Zašto su nam životne okolnosti baš takve ?"
Iz svih ovih spomenutih primjera čini se na kraju da patnja „po slobodnom izboru“ ( barem za onog tko ju doživljava, a ne samo promatra ) ipak nije neki perverzni oblik zadovoljstva, već - ili pokušaj da se ublaži još veća patnja ili neosvještenost situacije, tj. u krajnjem smislu: neznanje.
Indirektnu vezu s ovim napisom pronašla sam u tekstu T. Budaka, " Crna ovca", gdje autor ( energopsihoterapeut ) aludira na jednu spiritualnu tehniku kojom se "paklenski" međuljudski odnosi doslovno mogu transformirati u "rajske".
Naime, u nekim drugim tekstovima on tumači kako je bit svih, baš svih međuljudskih odnosa - Ljubav
, te kako se ona, nerafinirana, pojavljuje i u svim krajnje suprotnim manifestacijama tog pozitivnog osjećaja privlačnosti i jedinstva ( ljutnja, mržnja, zavist, ljubomora ... ). Tek kada se konačno razriješe te "toksične" veze, ona se ponovno vraća u svoj istinski, izvorni oblik.
Osobna iskustva
Vezano za prethodni napis o jyotish konzultacijama, namjerno nisam spominjala još jedan detalj mog osobitog interesa – htjela sam vidjeti kako je u natalnoj karti "zacrtan" moj odnos s majkom, jer usprkos mojoj tadašnjoj redovitoj dvogodišnjoj meditaciji, ta se veza nije poboljšavala ... naprotiv. "Uh", rekla je astrologinja, " bjež'te od nje, nema tu kruha. "
Naime, već vrlo rano moja je majka nježno i suptilno sugerirala svojoj djevojčici neke stvari koje je ona željela, ali nije previše ispitivala teren interesa svog djeteta, te ga opterećivala nezanimljivim i napornim vanškolskim obavezama, tako da od sedme godine nikada nisam imala vremena za igru ili čitanje onog što me doista zanima, osim tijekom školskih praznika. Kasnije je ta vrst "majčinske brige" prerasla u negativno komentiranje prijatelja i prijateljica, pokušaje zabrana druženja, beskrajno imputiranje kako sam joj upropastila život ... pa čak i fizičko nasilje, kada bi joj doslovno "pao mrak na oči". Taj fenomen doista je primjetan u izražaju očiju – čovjek postaje zombi, nesvjestan svojih reakcija. Obraniti se od zombija možete jedino sistemom "isto se liječi istim" ( provjereno ). Tada se probude iz tog black-outa i uopće se ne sjećaju incidenta.
Usprkos svim majčinim stresovima i osobnim traumama, kojih je zaista bilo jako, jako puno i koji doista jesu pobudili u njoj manično-depresivan model ponašanja, činjenica njenog vječitog jurišanja isključivo na mene kao glavnog negativca njenog života ( odlikašica, poslušna, opterećena svim mogućim"slobodnim" aktivnostima ... ali, na koncu ipak "pukla" na faksu i stekla samo VŠS – dakle : "katastrofa" ... ) ipak mi je pobudila sumnju da bi se tu moglo raditi o nečem puno dubljem, obzirom da mi je poznat pojam tzv. "karmičkih odnosa", tj. onih koje vučemo iz bivših života kao iznimno teške, bolne i razorne.
Poslušala sam astrologinju i prvom prilikom maknula se od majke, fizički.
Naime, kad je dečko vidio kako se ponaša prema meni, već slijedeći tjedan predložio mi je da se preselim k njemu. Što sam, naravno, objeručke prihvatila – rješenje 2 u 1 ne nudi se čovjeku u životu često ...konkretno mislim: zajedništvo s voljenom osobom + bijeg od zlostavljača. Zanimljivo je kako sam dečku godinama pričala o tome kako me muči ... ok, ne često, nego baš kad mi je bilo najgore – no, on to nije doživljavao ... dijelio mi je banalne savjete tipa : "Pokrij se po ušima" ili " Na jedno uho unutra, na drugo van " ... dok se nije osobno osvjedočio, a situacija niti izdaleka nije bila najgoreg oblika, već čisto malo nadprosječna. On nije imao takvog bolesnika u kući, pa se zaista prenerazio- slika govori više od tisuću riječi.
No, moje fizičko ( stambeno ) odvajanje od majke nije promijenilo psihološku dimenziju našeg odnosa – uvijek kada bih ju posjetila, obavezno bi me nakrcala negativnom energijom, koja je evidentno uzrujavala i mog supruga. Iako bi mi dala sve na svijetu, sve to bi mi i uzela, ukoliko bi mislila da to za mene nije dobro ( spomenuti "kvočka sindrom" ) – osobito bi se upletala u neke moje sfere interesa ( pogađate : meditaciju, iako je i sama završila tečaj TM u jednoj pozitivnoj fazi svog stanja ), negativno komentirala ljude s kojima se družim, sve – osim jedne prijateljice i supruga ( njega je od prve obožavala ... ponekad mamica i zna što je dobro za njenu curicu :), čak mi je namjerno upropastila jednu poslovnu šansu, koju je za mene procijenila kao rizičnu.
Kada sam naknadno saznala da je ona to isposlovala – doslovno preko noći iskočio mi je od ogorčenja tumor na dojci ( benigni, ne bojte se ), jer mi je u to vrijeme bilo neopisivo stalo do tog posla, ali šansa je postojala samo onda i nikad više.
Eto - što rade negativne emocije i toksične veze, te što je najčešća baza bolesti.
Imala sam osjećaj da će mi i mrtva komandirati iz groba.
I tako je to punjenje negativnom enegijom, usprkos fizičkoj odvojenosti, trajalo još par godina, dok se nisam počela raspitivati za regresiju u bivše živote ( znatiželja i pokušaj mogućeg izviđanja dubljih uzroka životnih problema ), pa od terapeutkinje saznala i za spomenuto "kidanje karmičkih veza", kao vrlo uspješnu metodu rješavanja teških međuljudskih odnosa, a koju je, bez obzira na kvalitetu odnosa s roditeljima, poželjno izvršiti u doba adolescencije, kao neku vrst "inicijacije" u odraslost.
Kao što rekoh, radi se o vrlo jednostavnoj vježbi vizualizacije koju se provodi oko 5 min prije zaspivanja ( lagano hipnogogičko stanje, prirodna transcendentalna faza svijesti ) i isto toliko čim se probudimo i postanemo svjesni da smo se probudili ( isto tako fino transcendentalno stanje još neeksicitirane, vrlo prijemčive svijesti ).
Već nakon prve vizualizacije imala sam strašan san vezan za majku, koji sam po proceduri ispričala terapeutkinji, a ona mi je dala moguće logično objašnjenje. Mislim da je izvanredno dobro protumačila simboliku, i što više vrijeme prolazi ( a od tada je prošlo oko 10 godina ) shvaćam kako je izvrsno "snimila" situaciju ... jer mi smo u tim "toksičnim" vezama doslovno slijepi ... Naime, mnogi su mi prijatelji i rođaci daleko ranije savjetovali da što prije odem od nje, a ja sam se čudila zašto oni to meni pričaju ... jer sam patološki obrazac dotične veze podsvjesno prihvatila kao sasvim "normalan" - naravno, stoga što se te se glavne imputacije obavljaju u prijemčivoj dječjoj dobi, još nesposobnoj za filtraciju informacija ili neki samozaštitnički stav, osobito prema roditeljima koje doživljavamo kao alfe i omege svog života.
Čak se sjećam presudnog detalja, koji mi je drastično obilježio život slijedećih tridesetak godina, a njegovom utjecaju vjerojatno povremeno podliježem još i sada ... Naime, kada sam željela odustati od glazbene škole ( a svi su moji bratići i sestrične imali tu privilegiju ), rekla mi je :" Izdrži prvu godinu, pa ćeš vidjeti." Uspjela sam to nekako izdržati, ali – što je najgore : i navikla se na taj izrazito neugodan osjećaj potiskivanja otpora, da se na kraju godine uopće više nisam niti sjetila reći kako više u tu glazbenu školu ne želim, niti sam toga uopće više bila svjesna – prihvatila sam to kao "normalno". Naravno da nitko ništa nije htio pitati, da se slučajno ne bih ipak prisjetila svoje prvotne želje, ili je i ona već na to zaboravila ... Tako sam naučila izdržavati. Školu, studij, prijatelje, neprijatelje, majku, posao, kolege, bolesti, kolege, bolesti, kolege, bolesti, bolesti, bolesti ... i onda više nije išlo. Tijelo je klonulo do daske i s 40 godina nisam više mogla ništa izdržavati, niti fizički, niti psihički.
( Izgleda da su nekima od nas očito te bolesti prijeko potrebne, da se prisjete sebe i svog prirodnog prava da se bude svoj i da " sebe ljubi isto toliko koliko ljubi i bližnjega svoga " - nije slučajno ta izvanredna Kristova misao formulirana baš upravo tako ...no, njena interpretacija je, zbog dominirajućeg egoizma, uglavnom jednosmjerna, što onda one neegoistične čini ponekad neravnopravno predanim drugima, a oduzetima sebi samima ... tu je potrebno naći vrlo razumnu ravnotežu. )
No, da ne divergiram puno od teme ( to mi je velika slabost u koncepciji izlaganja kada je privatnost u pitanju ) ... dalje mi se snovi s njom nisu događali, a slijedeći zadatak , uz nastavak redovite prakse te vizualizacije, bilo je pismeno razvrstati majčine osobine u pozitivne i negativne. To nikome ne predstavlja neki problem, ali je važno precizno osvijestiti te podatke, jer se značajno referiraju na nas i kroz nas. Poslijednji i završni stupanj tog procesa jest konačno to famoozno "kidanje karmičkih veza", malo složeniji postupak vizualizacije koji ne možemo proći bez stručnog vodstva i uputa, te je opet potreban rad s terapeutom. Neki ljudi nakon takve seanse budu žestoko uzdrmani i potreban im je odmor. Ja nisam osjetila nešto tako dramatično.
Ali sam nakon par mjeseci osjetila kako majka više na pruža k meni pipke negativne energije, kako se topi njena autoritarnost i manipulativnost, te postaje ugodnija, ljubaznija, sa sve više razumijevanja, neskrivene topline ... čisto mi dođe da sad malo zasuzim ... :)) Nekoliko godina kasnije nismo više imale nikakvih specifičnih problema u komunikaciji, u smislu nametanja stavova, izbora, negativnih komentara bilo čega ... , već samo onih standarnih: da netko nešto zaboravi ili pogrešno protumači / shvati , kao i sa svim drugim ljudima. Dakle – problemi totalno zanemarivi !!!
Počela mi je samo pomagati, a prestala odmagati, i to maksimalno - materijalno i emotivno ... Sada je ona moja najbolja prijateljica, prva osoba kojoj ću se pojadati i ona koja me najbolje zna savjetovati ... naravno - nakon tekstova T. Budaka ... ipak je on stručnjak psihoterapeut, koji je savršeno i bez pretjerivanja ustvrdio kako je određenim spiritualnim metodama doista moguće "paklenske" veze pretvoriti u "rajske". Da to nisam prethodno osobno doživjela, nema šanse da bih mu povjerovala ...
U kontaktu s ljudima koji su takođe prošli taj tretman, saznala sam ono što vam već rekoh sredinom napisa: neki ljudi potpuno prekinu veze, a neki uspostave odnos sličan ovom mom. I patnje više nema.
Post je objavljen 30.08.2009. u 22:08 sati.