Čitam danas u novinama: Bacila odjeću sa sebe.
Čitam jopet isti taj naslov: Bacila djecu i sebe.
Prva vijest je valjda suviše česta da bi bila zanimljiva.
Novo otkriće tople vode:
Ubio sam (misleno) par životinja.
Ribu sam utopio u vodi.
Glistu sam živu zakopao.
Pticu sam bacio iz aviona.
Sva umorstva su uspjela bez prethodnih intervencija na životinjama.
Nadam se da će mi tkogod reći kako sam to izveo.
Također sam, za života i stvarno, pobio oveću količinu obada, osa, stršljenova, muha, komaraca i nedužnih prolazika. Zato sam na posljednjem sudu morao proći i sud kukaca (Zvuči li još kome riječ kukac pucketavo?).
Taj posljednji sud je zapravo malko zakomplicirana ustanova. Za početak, na njega idu samo ona bića koja su ustanju razviti krivnju, što će reći ljudi, čimpanze, bonobi, orangutani, plavetni kitovi i pauci kosci. Kako pripadam samo jednoj oda tih vrsata, mogu opisati samo sud za ljude.
Ide se od sudišta do sudišta, u kojima su predstavnici pojedinih oštećenih vrsta živih bića ili predmeta. Poradi različitih količina zločina nad svijetom, mnoge živine imaju zajednička sudišta kako bi se smanjila birokracija. Tako ovce, krave, koze, zebui, jakovi, slabovi i ostali domaći papkari imaju jedno sudište, svinje vlastito, perad vlastito. Kukci imaju četiri sudišta. Najpustije pripada većini vrsta i njime prolaze uglavnom prirodoslovci, šefovi eksploatatorskih tvrtki i svi njima podređeni, drugo je za kukce koji se vole gostiti biljkama koje ljudi sade, treće za buhe i krpelje, a četvrto za sve koji lete oko ljudi s nekim namjerama.
Stajao sam pred ogromnom prostorijom koja je brujala od silnih krila u pokretu, a prevodilac mi je tumačio volju suda.
- Kriv si. Kazna će ti biti strostruka smrt za svaku koju si počinio.
Zatim su me kukci pola sata pljeskali lopaticama za muhe i lažnim dlanovima. Čuo se pobjednički zuj.
Post je objavljen 29.08.2009. u 20:52 sati.