Gledajući nazad na sve ono što mi se desilo, ne mogu da se zapitam da li sam jednostavno bila previše slijepa da bih sve to vidjela? Ponekad se zapitam da li su odgovori bili preočigledni i da ih jednostavno nisam vidjela. No, to se čini tako nelogičnim.
Da, nelogičnost i logičnost su jedine stvari koje mi idu od ruke, i zbog logike sam zapravo završila u zatvoru. Tako nekada osjetim potrebu da se nasmijem vlasittoj gluposti. Istina, učimo na vlasitim greškama, i moram priznati da su tu ljudi upravu. Naučila sam na vlastitoj grešci koja me je koštala nešto više nego sam bila spremna dati, ali šta je tu je.
Dobro, sada sjećajući starog citata iz knjige ne mogu da pomislim da sloboda zapravo nije toliko bitna. Mislim toliko je krhka, i samo je potrebno malo pogriješiti da vam nestane pred nosom. Znanje je mnogo vrijednije, barem po mom mišljenju.
Opet se nasmijem kada o tome počnem razmišljati.
Najpametnija djevojka u školi se uspjela spetljati sa najvećim problemom. Zar vas to ne podsjeća na jedan od onih tipičnih romantičnih filmova, na čijim se krajeva obično problemi promjene? Izgleda, u stvarnom životu to tako ne bude.
Nego jednostavno ti postaneš problem.
Problem za sve.
**
Kada je Lillian počela pričati sa Evanom nije znala. Da ju je netko pitao ne bih mogla odrediti datum. To se moglo desiti kada su oboje došli u školu ranije, ona zbog proklete budilice koju je namjestila sat vremena ranije, a on zbog dosade. Ili je to možda bilo onda kada su oboje morali ići kući, sami.
Kako kod, za manje od dva tjedna Lillian i Evan su pričali. Ona se nikada nije usudila spomenuti incident sa njegovim crvenim očima, niti je on spominjao kada ju je nekoliko puta vidio da priča sama sa sobom, ali je nekako znala da on nešto zna. Možete to nazvati ženskom intuicijom, ali kada god se on nasmijao djelovalo je kao da joj se podsmijehuje.
„Znam više od tebe“, rekao je jednom dana, kada su sjedili na klupi, ispod drveta, u obližnjem parku. Tim riječima je počela žustra rasprava, koja je na kraju završila riječima.
„Znam da vidiš duhove. Znam da u kabitenu matematike ima duh i znam se čovjek bacio sa zgrade škole“, tiho je rekao, ne gledajući se u oči.
Nekoliko trenutaka je zbunjeno u njega gledala. Mogla je osjetiti kako joj krv kola venama brže nego ikada, i da joj srce ubrazava kucanje. Također je mogla osjetiti čistu paniku. On je znao šta je, i to je mogao reći bilo kome. To nije mogla dozvoliti. Nitko je neće poslati u mentalnu ustanovu, i to sigurno neće biti Evan.
„I šta s tim?“ Upitala ga je, praveći se kao da je svakodnevna pojava razgovarati o duhovima.
„Mogu te naučiti da kontroliraš neke djelove svoje moći“ Nakrenuo je glavu, gledajući je.
Lillian ga je sumnjivo pogledala, dižući obrvu. „A što bih ti znao o mojim takozvanim moćima? I kako uopšte znaš da su moći, a ne samo da sam poludila?“
Njene riječi su bile dočekane glasnim smijehom, no ona i dlaje nije vidjela što je bilo toliko smješno. Kada se oporavio od iznenadnog napada smijeha, pogledao ju je.
„Vidiš, postoji drugi svijet u kojem su ljudi poput tebe sasvim normalna pojava. Naravno, svi živimo zajedno, ali ljude kao ti zovemo necromanceri, a ljude poput mene su poludemoni“, objasnio. Bilo je očito po sjaju u njegovim očima da mu je bilo drago što je napokon postojala stvar koju je on mogao objasniti.
„Šta poludemoni rade?“
„Postoje različite vrste. Ja sam poludemon sa moćima vatre i to najveći stupanj.“ Ponosno je rekao.
Frknula je. „Šta to znači?“
„To znači, draga Lilly, da mogu ovu klupu pretvoriti u prah kada poželim“,
Nikada nitko nije podtcjenjivao njenu inteligenciju, i tko god je to radio je bio u potpunosti upravu. Čim je Evan rekao što je zapravo bio, dijelivi puzle su se polako počeli sastavljati u Lillianinoj glavi. Onaj dan kada je ganjao Michaela, zapravo ga je mogao spržiti. I bila je sigurna da kada mu se oči postanu crvene da je to značilo da je bio jako ljut.
I tako ju je navukao na njegove riječi o tome kako će je svemu naučiti. Vjerovala mu je, iz prostog razloga što joj je otkrio da su zapravo postojali načini da se riješi nekih jako dosadnih duhova, da postoji način da prestane skakati kada kod bi netko nešto prošaputao. Učio ju je, uvijek pažljivo dajući samo dijelove informacija tako da je ona uvijek morala dolaziti po još.
Prije kraja školske godina njih dvoje je postalo nerazdvojan duo. Gdje kod su vidjeli Lillian znali su da i Evan mora biti tu negdje. Neki su nagađali da su bili momak i cura, dok su drugi govorili da su samo bili prijatelji.
Oni više upućeni i možda oni koji su više primjećivali, znali su da ju Evan vuče za nos. Jedna od takvih je bila i Celeste, koja je od prvog trenutka od kako je upoznala Evana dala do znanja oboma da joj je on ne sviđa.
„Zar ne vidiš da te vuče za nos?“ Proderala se riđa djevojka, na svoju prijateljicu koja je trenutno birala majicu koju će obući za večerašnji sastanak. Lillian ju je smireno pogledala.
„Ne shvatam o čemu pričaš. I Evan me ne vuče za nos“, tvrdoglavo je odgovorila, stavljajući jako upornu kovrdžu iza uha. „Crnu ili bijelu?“ Upitala je.
„Crnu“, Celeste je zamahnula rukom prema majici koju je Lillian držala u liejvoj ruci i uzdahnula. „Po prvi put u svom životu, Lillian ne zvučiš pametno nego kao fufica koja je zaluđena momkom koji joj tvrdi da mu se sviđa“,
Lillian se istog trenutka okrenula, bacajući majicu prema Celeste, koja ju je samo uhvatila. „Evanu se sviđam. Ne mogu ti pomoći ako si ljubomorna. Možda ne bi bilo loše da malo izađeš, prošetaš i možda te neki momak zapravo pogleda“, povikala je Lillian. Istina na volju, bilo joj je zlo od Celeste i njenih prokletih razloga zbog koji bi trebala prekinuti sve za Evanom.
Ta prokleta djevojka ju nije mogla psolušati. Zar je stvarno mislila da neće vidjeti ako ju Evan prevari? Nije bez razloga bila najpametnija u svojoj generaciji.
**
Tu sam pogriješila. Vidite, bila sam previše arogantna i vjerovala u vlastiti razum, da bi povjerovala onome što je Celeste govorila. Tu je bila jedna od mojih mnogih grešaka, za koje sam kasnije naravno ponovo krivila Celeste jer me nije upozorila.
Čak se i genijima može desiti da pogriješe.
**
Bila je to romatična večer. Posjet kinu, večera u nekom jeftinijem restoranu, šetnja parkom, zagrljaj, sve ono što se može vidjeti u filmovima osim poljubca. Sada su sjedili na stepenicama, ispred njene kuće. Lillian se nije morala brinuti da će je roditelji uhvatiti u onome što radi, bez obzira da je to bio običan razgovor, jer ih nije bilo doma.
„Znaš govorio sam ti možeš pozvati zombije?“ odjednom je započeo Evan. U čudu ga je pogledala, prisjećajući se njegovog objašnjena. Ono što joj je najviše ostalo u pamćenju je bilo da se tijela zombija raspadaju i jako smrde.
Namrštila se. „Šta s tim?“
Slegao je ramenima. Onda je jednu ruku prebacio preko njenog ramena i privukao sebi. Uskoro se njena glava našla na njegovom ramenu. Možda je na početku djelovalo čudno, no to je uskoro postalo prijateno. Voljela je njegov miris.
„Pa možda bismo mogli to iskoristiti“, odgovorio je. Iz nekog razloga taj odgovor joj se nije pretjerano dopao.
„Iskoristiti kako?“
„Recimo imamo zombija da uradi nešto za nas“, rekao je nakon jednominutne pauze. U pozadini mogla je čuti Celestin glas kao da je sjedila tu pored nje. On je problematičan. Sigurno si čula za to. Pazi, dovraga „Zajednički iskoristi naše moći da uradimo nešto“,
Pogledala ga je iskosa. „Naprimjer što?“
Nasmiješio se. „Pljačkanje“, odgovorio je.
Naslonila je glavu na jednu od ruku. „Da li je to zaista toliko pametno?“
„Trebaš malo zabave u svom životu“,
„Istina trebam“. I tako je to počelo.
**
Nikada mu nije rekla koliko je mislila da je taj plan glup. Nikada mu nije rekla da zapravo nije brinula koliko je njen život bio nezanimlljiv, ali je ipak pristala da to urade. Zbog čega je tačno to uradila, nije znala reći. Nekada kasnije će možda pomisliti da je mislila da će ga tako još više privući. Bila j dovoljno hrabra da prizove zombija. Ili je barem tako govorila.
Evan je rekao da će to pokušati uraditi u nedjelju, kasno navečer kada je bilo sigurno da su svi spavali. Složila se sa njim, jer je to djelovalo kao pametna ideja. On je bila zadužena da pronađe mrtvu osobu na groblju, koja nije bila previše oštećena. Nisu trebali zombija koji nije imao glave, ruke ili noge. Dobro, noge i ruke su bile najpotrebnije ako je na stvari gledala realno.
Pronašla je svoju žrtvu tj. Svog budućeg zombija. Franklin Jons, koji je umro od srčanog udara i to tek nedavno tako da se još nije raspao.
Evan je, s druge strane, pronašao prodavnicu. Tom pljačkom neće dobiti previše para. Ne, ovo je bio samo test prema Evanovim riječima. Lillian nije marila sve dok je bila sa njim.
Tako kada je sat pokazao tri časa ujutro, otišli su do obližnjeg groblja. Nekoliko dana prethodno Evan joj je objasnio što sve treba raditi da bi prizvala duha.
Zakopčala je jaknu do vrata, i stavila ruke u džepove. Bilo je hladno, vidjela je paru kako izlazi iz njenih usta. Evan je hodao pored nje, spuštenih ramena, i glave uvučene u jaknu. U tami su nekako uspjeli navigirati do Jonsovog groba, i Lillian je kleknula na koljena.
„Samo zamisli kako vraćaš njegovu dušu. Sasvim jednostavno“, tiho joj je govorio. Zatvorila je oči, trudeći se da se opusti.
Nekoliko puta je duboko udahnula, sve dok joj nije bilo crno ispred očiju. Onda je polagano počela zamišljati Jonsovu dušu i prije nego je znala, čula je kako neko grebe. Skočila je na noge, shvatajući da je ta buka dolazila iz zemlje.
Okrenula se prema Evanu, a on se samo nasmijao, uzimajući lopatu. Nekoliko minuta poslije, Evan je zaustavio kopanje i mogla je vidjeti zbog. U tom trenutku imala je osjećaj da će povratiti.
Vidjela je jednu ruku kako izviruje iz zemlje, boreći se da izađe. Nijedno od dvoje se nije sagelo da pomogne, nego su sačekali da izađe. Osim činjenice da je jako smrdio, Lillian nije mogla uočiti stvar koja je ovog zombija razlikovala od čovjeka.
Iznenađeno je pogledala prema Evanu. „Ne brini, primjet ćeš da je zombi jako uskoro“, rekao je. „A sada ga vodi“.
Pomalo je bila povrijeđena očiglednom Evanom hladnokrvnošć, ali je to uskoro zanemarila. Pored zombija koji je jako smrdio inaređivanja gdje je trebao ići, nije joj ostalo previše mjesta za razmišljanje. Kasnije e te tek shvatiti kako to nije bilo uredu sa Evanove strane, ali je tada već bilo prekasno.
Došli su prednjih vrata prodavnice, i Evan se približio.
„Što radiš? Zar ne bi zombi trebao to raditi?“ upitala ga je, bacajući jedan pogled prema zombiju i nazad prema Evanu.
Nije je ni udostojio odgovora, ali nije ni trebao jer je vidjela njegove crvene oči i shvatila je šta će uraditi. Prinjeo je svoje ruke vratima i za manje od nekoliko sekudni vrata su nestala u prahu.
„Sada je red na zombija“, rekao je nakon pet minuta tišine. Lillian je pretpostavljala da jeto iskoristio da bi se malo ohladio.
I pljačka je prošla bez incidenta. Na kraju zombija su vratili u grob, da ne bi bilo previše sumnjivo, i onda uzeli pare.
„Pola tebi, pola meni“, rekao je djeleći novac na pola, ispred Lillianine kuće.
„Ne treba mi.“ Vratila mu je novac a on ju je iznenađno pogledao. Približila mu se, i stala na prste.
Instiktivno je i on malo spustio glavu i ona ga je poljubila. Poslije toga je utrčala u kuću.