Sinoć u svom onom izboru programa nije mi preostajalo ništa drugo nego da gledam Aleksandra Velikog. Malo po malo odgledala sam ga do kraja iako nikako nisam imala namjeru...ipak me okupirao što nešto i govori o njemu iako sam ga već jednom davno gledala, ali se ne sjećam baš najbolje što je bilo.
Film je dobar, iako sam ja više Tigar i zmaj tip ratovanja i drame.
I dobro, osim ratnih pothvata snažno se kroz cijeli film proteže njegova ljubav prema Hefestu i kako ona traje cijeli život, a na kraju se može zaključiti da ga je smrt ljubavnika dotukla uz još neke stvari( ozljede, trovanje???) i da je zato umro.
Film homosexualnu ljubav postavlja ne ravnopravnu razinu i stavlja u kontekst onog vremena kada se nije smatrala sramotnom, nečistom i bogohulnom što mi se jako sviđa...ali u cijelom filmu se ne vidi niti jedan znak nježnosti, osim onih par neuvjerljivih zagrljaja između njih dvojice. E sada to je krajnje čudno, pošto čim je bila žena u pitanju i njihova prva bračna noć, bilo je drapanja, sisa i guzica, ljubljenja i sexa...a s ovim ništa, a njega je volio cijeli život. Tu mi je stvar pala u vodu.
Ne možete napravit filmu o velikoj muškoj ljubavi i staviti ništa, a da je bio muško ženski par bilo bi cmakanja, erotike i svega što ide uz to u velikom količinama...malo licemjerno... malo više.
Možda je Farrell pristao glumiti u filmu, ali bez "diranja" jer je on ipak muškarčina, pa to "ne bi bilo dobro"? Tako mi se čini, sve može, ali to ne?
Jared Leto se ipak malo bolje iskazao po tom planu, povjerovala sam mu da je zaljubljen, ljubomoran, posesivan, nesretan i zavidan, da pati i čezne.
Ako se prikazuje veliku ljubavnu tragičnu priču ne bi li ona treba sadržavati više od tapšanja po ramenu neovisno o kojem se spolu radi?
Post je objavljen 29.08.2009. u 13:58 sati.