Godinama ne uspijevam otjerati te vampire sa svojih vrata.
Ugodno noćno društvo umjesto sjena, pa uzimaju likove onih kojima sam vjerovao ili čeznuo za njima... zbog oblika usana ili načina na koji kažu neku riječ. Prije je boljello dok guste dragocjene kapi istjeću s rumenilom na obzoru, a sad me boli samo zbog njh, jer tako moraju, a drukčije ne znaju.
Ja pričekam, pa se snaga mirnim snom vrati sama od sebe, a ne popiju nikad sve.
Drago mi je kad ne uzmu lik nekoga koga sam jako volio i tko je morao otići, samo strepim da ga se ne sjete.
Tada bi im dozvolio da popiju i te zadnje crvene kapljice i misle da su me prevarili.
Post je objavljen 29.08.2009. u 02:34 sati.