ponekad se osjećam nemoćno.
nemoćno da se borim, suprotstavim, ili samo progovorim.
umjesto toga, šutim i trpim. i gomilam.
i onda se čudim kad više ne mogu, kad razum kaže previše je previše. i razmišljam - važem - težinu, veličinu onoga što imam i što mogu izgubiti.
i neki put želim dići ruke od svega, a onda opet znam da se ne dižu ruke samo tako. tako lako.
"niti s tobom, a nit bez tebe - mojoj duši nema lijeka. kad sam s tobom ubijaš me, a bez tebe smrt me čeka..."
odzvanja mi u mislima ovih dana.
i vraćam se onoj staroj- Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promjeniti.
i daj mi mudrosti da shvatim...
Post je objavljen 28.08.2009. u 21:17 sati.