U zadnjih par dana bilo je baš napeto, vodim ratove na par fronti... ali ne s ljudima, hvala bogu.
Dobila sam materijal koji sam tako dugo i žarko isčekivala, preko međunarodne komunikacije s više država, traženja faxa koji radi, a naravno oni koji ga imaju im je trenutno u kvaru i na kraju odlaska u poštu s pitanjem da li kod njih mogu primiti fax i upalilo je.
Sretna i poletna do neba pregledala sam to što sam dobila i krenula po rješenja na net...tu je počeo rat živaca, upornosti i strpljenja. Pretražila sam desetine zadataka na hrvatskom i onda krenula na englesku verziju...s stotinama zadataka i pregledavanja raznoraznih stranica, jer u biti pomalo na slijepo tražim jer ne znam gdje bi to mogla naći...naravno to je trajalo satima. Onda je išlo skidanje knjige s Rapidshera, kojeg nisam član i za koju nisam bila sigurna da li je prava...i nije bila, pa skidanje druge, za koju su naravno htjeli da platim članarinu..ne pada mi na pamet, pa okolo naokolo i uspjela sam ju skinuti. E sada knjiga je bila u djvu formatu...iskreno nikada nisam čula. Znači opet traži što je to i instalacija i napokon mi se otvorila cijela knjiga. Meni izgleda kao da je skenirana, ali nekako finije ili kao da je fotografirana, nešto između, nije zrnasto kada se poveća već ima dobru rezoluciju, a čini se kao da je prava knjiga pred tobom.
Krenula sam pregledavati knjigu i tražiti one zadatke koje sam dobila i napokon sam našla 2...mislim da sam našla zlatnu koku jer već par mjeseci ljudi ne mogu naći rješenja i postupke za rokove koji nisu bili na vježbama ili negdje gdje se do njih može doći.
Mislila sam nastaviti danas s pregledavanjem, ali sinoć sam imala problema s računalom, jutros ga krenula čistiti i slučajno obrišem Realtek, da ne ulazim u dubioze, to je program za reprodukciju zvuka, bez njega je računalo nijemo. To baš nije bila dobra ideja, nimalo
Pogledam na forum, nađem originalni cd za instalaciju, instaliram i ... ništa. Pročitala sam sva moguće rješenja, instalirala i deinstlirala, nadograđivala, mijenjala programe za glazbu, ništa, sve upute na samom računalu i pomoć korak po korak...ništa, to sad već traje nekih 6 sati...i umorna sam, gladna i glava mi je kao bundeva.
Nisam odustala jer to je kod mene malo teže, ja pokušavam i pokušavam dok na kraju ne riješim stvar.
Problem je što sam opsesivna u tome, ne jedem, pijem nešto vode, ako moram na wc i to je sve dok na kraju ne shvatim da moram malo odmoriti i nešto pojesti jer mi je sve na ekranu u valovitom stanju.
Ipak pametno je da taj problem stavim sa strane i da se bavim traženjem zadataka koji su ipak prioritet.
A još me čeka kuća koja je u potpunom neredu i pravljenje kruha...kad sam već kod toga Kinky dugujem recept, sorry, ali pokušavam doći do onog najboljeg načina, mislim da sam jako blizu da to bude to.
Nisam više depresivna, prošlo me je i prije dobivanja materijala, a oni su mi tek dali krila.
Čovjek ima pravo i potrebu ponekada biti tužan, nesretan i nezadovoljan, mrzovoljan i depresivan i ne mislim da je to znak slabosti, jednostavno imaš uspone i padove. Nekada sam krila takve stvari od drugih, a i od sebe i gurala ih u stranu, ali spoznaja da ne moraš biti uvijek dobro, čvrst, snažan je jedna od najboljih stvari koje si čovjek može pokloniti. Čim prije priznaš da te nešto muči i pustiš da budeš takav na par dana ili malo duže prije se oporaviš i vratiš u normalu. U takvim stanjima najgore je kad ti netko govori "ma nije to ništa; biti će bolje; trgni se; nije sve tako crno" kako ljudi imaju potrebu biti sretni isto tako imaju potrebu biti i nešto drugo neko vrijeme i stvarno nije potrebno da ti netko upire prstom kako bi treba biti sretan kad je tužan dan.
Post je objavljen 28.08.2009. u 19:18 sati.